Oduvijek sam voljela stare građevine, stare zgrade, crkve, stara mjesta, u stvari, sva ona koja imaju dušu. Mjesta po kojima su hodali neki ljudi, davno, davno prije....Znala sam šetati takvim mjestima i zamišljati ko je prije mene pravio iste korake, da li je ta osoba bila sretna ili nesretna, puna nade ili očajna, da li je imala obitelj, dom, mir...mržnju...? O čemu je razmišljala hodajući istim stopama? Koliko ljudskih sudbina i priča su vidjeli neki zidovi? Čija koljena su klečala na tvrdim klecalima, kakve su se ruke sklapale u molitvi, kakve oči gledale svijet oko sebe? Koliko je suza padalo po stazama? Jesu li bile radosnice? Čiji je smijeh odjekivao prostorijama?

Sva ta mjesta, za mene imaju dušu. Imaju svoje priče, svoje mirise.....svoje tajne.....

Danas,  u našoj župi izgrađena je nova crkva. Ali, nije još završena, nema fasadu, nije uređena unutra. Samo su postavljene klupe, par slika, i naravno raspelo. Pa ipak, redovito je ukrasim cvijećem, ikebanama  koje sama napravim uglavnom, i nekako prećutno, to je postao moj zadatak.

Danas, u toj novo izgrađenoj crkvi imam svoje mjesto, na kojem niko prije mene nije sjedio.

Klečim na klecalu na kojem samo moja koljena ostavljaju trag. Želim u sebi živjeti mir...ostaviti pozitivnu energiju za one koji će doći poslije mene, sjesti na moje mjesto......Možda će se neko kao ja danas nekada pitati: „Ko li je sjedio ovdje?“ A možda i neće. Bez obzira na to, trag energije koja ostaje želim da bude mirna, ohrabrujuća.....obećavajuća......

A do tada.....ne znam koliko ću još koraka napraviti, na koja „stara“ mjesta ću ići, „prepoznavati“ tragove iz prošlosti, osjećati vječnost kamena, neprolaznost vremena koje sami stvorismo. Svaki trenutak u kojem se nalazim je vječnost. Pa makar traje samo jedan časak mjeren našim mjerilima.