102. SVAKA MU VODA VINO
Jedna duša, koja Ga je majčinski voljela, brala Mu je svakoga jutra ruže, i pritom brižno čuvala ruke od uboda trna.
“Lako za mene”, govorila je. “Ali neću dopustiti da i On osjeti bol”.
“Ima On pametnija posla nego da osjeća sitne ubode širom svijeta”, govorili su oni trijezniji. A oni još trijezniji su dodavali:
“Uostalom, kako da osjeti tvoj bol kad je tamo u Kafernaumu i Prashanti Nilayamu”?
“On je svuda, pa i u mojemu prstu”.
“Hej! Kako Bog može osjetiti bol”? nastavljali su treći.
“Bog osjeća sve, pa i bol”, odgovarala je, uvlačila ruke u vrtlarske rukavice, i brala ruže za kućni oltar.
Duša je pomno čuvala svoje tijelo od vatre, ugriza zmije, udarca, pada, bolesti. Da On ne bi patio. Ali nije mogla sebe očuvati od nevesele navale nekih čuvstava. Nije mogla potopiti u more svoju sjetu. Nije mogla zanijekati ni ušutkati svoju čežnju. Nije mogla zabraniti suzama da teku.
Jedne večeri na vratima je zakucalo, i vrata se sama otvoriše.
“Ne mogu zaspati zbog tvojih suza”, reče Divni prijekorno, ulazeći u sobu, i sjedajući kraj nje na klupu. A blaženo se smiješio, kupajući u blaženstvu svaku izgovorenu riječ.
Ona se nije stigla ni preneraziti zbog Njegova dolaska. Pokušala je hitro zaustaviti suze, zakočiti disanje, ali suze potekoše bujicom, i dah joj se ubrza do lepeta preplašene ptice.
“Oh, što da radim, što da radim”? šaputala je duša. “Najbolje bi bilo da me nema, jer samo sam ti na muku i brigu. Trudim se, ali sjeti svojoj i čežnji ne mogu zapovijedati. One me naprosto spopadnu, i uzalud im se opirem...”
“Kad si ti sjetna, i Ja sam sjetan”, rekne Divni, i ona, umjesto Njegova lika, ugleda pokraj sebe alabastrenu čašu, koja se vinom neprestano prelijevala preko ruba. “Kao što sam sretan kad si sretna. Ali jedno i drugo mi je isto, jer stvari primam samo sa Svoje strane, blažene. Takav sam Ja, shvati Me. Svaka voda koju u Mene naliješ, postaje opojno vino”.
“Uistinu”? prošapće duša, izranjajući iz svoje tuge.
“Rekao sam da zbog tvojih suza ne mogu spavati. Istina je - okus tvoje sjete tako je blažen Mojemu blaženstvu da Mi nema sna”.
Kad je duša to čula, više se nikada nije opirala ni svojoj sjeti, ni suzama svojega čeznuća. I sjeta se pretvorila u dodir blaženstva, čeznuće u sjaj ispunjenja.
Ne može On kao mi, ali mi možemo kao On.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (neobjavljeno)