S leđa mu je prišao doktor, obraćajući mu se:

-Vi ste otac ovog mlađeg nastradalog, Ivana?

-Da, ja sam - jedva je Darko uspio procijediti dok mu se srce stisnulo od straha, mantrajući u sebi samo jedno, Bože daj mi hrabrosti da podnesem ovaj križ, molim te, ma kakav on bio u ovom trenutku.

 - Nažalost gospodine, moram vam priopćiti najgoru moguću vijest - počeo je nizati doktor -  vaš sin je u teškom stanju i samo ga aparati, nažalost, održavaju na životu – (ma da li se to njemu samo čini ili je ovaj doktor hladan i bezosjećajan) -  žao mi je što vam to moram reći ali on je zapravo već praktički mrtav – (ne, ovaj doktor je lud totalno, tužiti će ga upravi bolnice, kako on to razgovara s njim)  -  imam dužnost i obavezu da vas nadalje pitam, iako znam da je to u ovom trenutku grozno –( ma što će on njega pitati...on..., ima li on djece kući, kako bi njemu bilo da ga tako nešto pitaju) i dobije poriv da ga zadavi vlastitim rukama -  ovaj drugi što leži, kako čujem vaš nećak, mogao bi preživjeti ako ćete dopustiti doniranje organa vašeg sina.

Obuzela ga je jeza i hladnoća i neka drhtavica počela je tresti njegovo tijelo a noge mu otkazaše poslušnost:

-Moram sjesti, slabo mi je- tiho je rekao.

A onda ga je valjda uočila bivša, jer mu je prišla sva zamrljana od šminke i zaslinjena od plača.

-Darko...molim te...

-Što me moliš? Što me moliš nakon ovoliko godina? Da ti dam srce...opet? Još jednom?
-Darko... opet je počela – ali riječi su joj se spoticale od nelagode. Kleknula je kraj njegovih nogu ljubeći mu ruke svojim vlažnim usnama govoreći mu - molim te, oprosti mi...preklinjem te...pomozi…
Darko je odgurne, grublje nego što je uistinu htio i želio, ali valjda i zato jer ga je dodir njene kože i usana zapekao žestoko, poput vlažne meduze kad ti se zalijepi za kožu, pa naglo ustane. Krene ravno prema doktorovoj sobi u namjeri da mu kaže da mu se živo jebe za ovo dvoje jadnika. Što je njega briga za njihovog sina, njegov je mrtav pa neka bude i njihov, njegov ionako za ništa nije kriv već njihov stariji, sin nadmenog oca i pokvarene kuje koja mu je sjebala život. Trljao je i brisao ruke koje mu je dodirnula bivša o jaknu, pokušavajući otkloniti samo njemu vidljive i nabujale plikove koje je uzrokovao meduzin poljubac. Za tren, činilo mu se da halucinira, da ima priviđenja i kao da se poduplao, pa jedan Darko korača hodnikom dok onaj drugi iznad njega lebdi.

Poput mjesečara vukao se tim beskonačno dugim bijelim bolničkim hodnikom a kada se napokon, prije nego li je ušao u doktorovu sobu, nakratko osvrnuo iza sebe, ugledao je njih dvoje, brata i bivšu zagrljene i uplakane, dvoje jadnika, dvoje očajnika. Opet mu je pala na pamet prokleta vidovnjakinja, koja kao da je svo vrijeme, svih ovih dvadeset godina čučala tu negdje iza ugla i samo čekala da mu kaže, jesam li ti rekla! Baš tako je trebalo biti!
Čuo je kako onaj drugi Darko, ne onaj lebdeći, nego onaj što nije napuštao tijelo pa je stoga valjda bio jači i odvažniji, govori doktoru:

-U redu, slažem se, možete to učiniti.

-Hvala vam, znam da nije bilo lako  - opet je doktor počeo nizati fraze od kojih se Darku smučilo te mu je došlo da izbljuva vlastitu utrobu ravno na ovog doktora, koji samo glumi razumijevanje i suosjećanje jer sve je ovo za njega samo jebeni posao, ma kuži on njegovu profesionalnu deformaciju - sutra ćemo obaviti presađivanje, još jednom, hvala i u ime obitelji primaoca, to je velika gesta, znate, mnogi nisu za to sposobni.

Nije imao pojma kako je te večeri stigao do kuće, ali nekako jest. Dočekala ga je hladnoća stana, odsustvo zvukova i mirisa, kazetofon koji je sam čekao stisak Ivanovog prsta da glazba može poteći, bijele tenisice nehajno odbačene u hodniku u očekivanju večernjeg izlaska, ruksak pun mladenačkih skrivenih tajni a na noćnom ormariću otvorena knjiga, nedovršena školska lektira... i šutnja još samo jednog nepročitanog poglavlja do kraja ...

Isključio je telefon, mobitel i zaključao vrata.

Na brzinu je uzeo nekoliko pilula za spavanje i legao.

Ujutro je ustao rano, zapravo prerano, u samu zoru, i u prvi tren nije se mogao sjetiti  što se ono dogodilo, gdje je Ivan, kad je ono sinoć došao kući?

Poput munje ga je ošinula nemila spoznaja, pa je jauknuo iz sveg glasa poput ranjene zvijeri, a kad se dobro isplakao sve stišćući u rukama odjeću koja je u sebi još uvijek nosila poput pečata utisnut miris njegovog sina jedinca, uključio je mobitel.

Na zaslonu se prikazala bratova poruka.

Otvorio ju je.

" Darko, javi se, hitno dođi u bolnicu, Ivan se nekim čudom probudio!"

KRAJ