Dvadeset godina Darko nije razgovarao s rođenim bratom, a kad su se sreli tog jutra u sterilnom i uskom bolničkom hodniku, tko zna zašto i kako, ali iznenada se sjetio riječi stare vidovnjakinje koju je davnih godina, dok je još studirao u Zagrebu, posjetio ne bi li dobio odgovore na neka svoja životna pitanja. Rekla mu je između ostalog i to, da ako ne uspije riješiti razmirice s bratom i  pomiri se s njim, da će to svakako učiniti njihova djeca.

Vidovnjakinju tada uopće nije razumio misleći da priča gluposti, kao što mu nije padalo na pamet da bratu prvi pruži ruku pomirenja jer, ako ćemo biti realni, tko je kome bezobzirno oteo djevojku i to tako reći pred oltarom.

Nikad mu to nije oprostio iako je od strane obitelji bilo pokušaja mirenja. Zbog toga nikada više nije sudjelovao u obiteljskim slavljima, Božićima, Uskrsima, feštama, sprovodima, zapravo nije sudjelovao u ničemu gdje je postojala mogućnost da bi se mogao pojaviti njegov brat i njegova bivša.

Činilo se Darku, da onaj nož koji mu je brat jednom davno zario u srce, još uvijek stoji na istom mjestu mumificiran, zaleđen u vremenu a bol koju je godinama vukao za sobom kao da se kroz sve ove godine zamaskirala u čahuru gorčine.

Sad su se gledali, tmurno, jadno i bespomoćno, dojurivši obojica na poziv iz bolnice, da su im djeca stradala u saobraćajnoj nesreći na motoru.

Njihova djeca, prvi rođaci po očevima, nikada se nisu obazirali na obiteljsku svađu poprilično obavijenu velom šutnje i kao da uopće za nju nisu ni marili, tko je koga nekada davno volio ili ostavio, njima je bilo svejedno, već su se usprkos protivljenju jedne i druge strane, družili kao da su rasli u najboljim i najsložnijim obiteljima. Rođeni s tek nekoliko godina razlike, jako nalik jedan na drugoga, dijeleći isto prezime, često su ih držali za braćom. Strast za brzinom i motorima, stariji je prenio na mlađeg Ivana.

Prvi je progovorio Darko premda je u mislima i dalje nizao optužbe protiv brata, zbog prošlih ali i sadašnjih događaja iznenadivši samoga sebe lakoćom i jednostavnošću s kojom su mu se riječi uspjele prevaliti preko usana nakon toliko godina šutnje:

- Motor si mu kupio, gdje ti je pamet bila? Što si to učinio? Mislim da si stvoren da savršeno upropaštavaš život i sebi i meni.

A njegov stariji brat, zarivši glavu u ruke nije mogao izgovoriti niti riječi, tek po ramenima koja su se tresla gore dolje, znao si da jeca tiho u sebi.

Došlo je Darku u taj tren da ga zagrli i utješi, i odjednom mu se učinilo, dok ga je tako slabog i ranjivog promatrao, kao da je u hipu nestalo svih dvadeset godina neprijateljstva i kao da ih je zajednička nesreća zbližila, ali se ipak uspio obuzdati, zbog onog blesavog muškog ponosa koji ga je u zadnjem trenutku slabosti opomenuo da ne zaboravi tko je kome i zašto, jednom nešto gnjusno i ljigavo učinio, pa je odustao pomalo neodlučno, sjeo do njega i pomirljivo mu rekao:

- Daj , smiri se, pričekajmo doktora, nadajmo se da će sve biti u redu.

- Nije u redu, niti će biti – digao je brat uplakane i natečene oči prema njemu dok je isprekidanim riječima govorio – osjećam to. Doktor je rekao da jednog održavaju samo aparati, dakle praktički je već mrtav a da je drugi teško ozlijeđen ali ipak živ. Nisam imao snage pitati koji je moj a koji tvoj ali, nakon svih ovih godina šutnje među nama, molim Boga samo jedno, neka uzme moga, a ostavi tvoga. A i što će mi takav život, jebemu, zar misliš da sam ja sve ove godine bio sretan znajući da ti to nisi – te ga je nakon ovih riječi opet prožeo snažan i glasan jecaj.

Nakon ovih neočekivanih riječi Darko osjeti lakoću i kao da je istoga tren spao onaj nevidljivi nož zaboden jednom davno pred dvadeset godina u njegovo, tada mlado i zaljubljeno srce.

Ustao je s klupe u čekaonici i krenuo prema staklenoj stijeni kroz koju je mogao vidjeti šok sobu, a u njoj dva ležaja i dva tijela, gotovo identična, zamotane glave i tijela, prepuna cjevčica spojenih na aparatima. Do jednog je stajala bratova žena, njegova bivša. Gledao ju je neko vrijeme tu ambicioznu i prevrtljivu ženu koja mu je doslovce uprskala život, suze su joj tekle niz lice u neprekidnoj bujici. I nije mogao a da se ne sjeti nekih svojih davnih suza koje je više manje uspješno skrivao namještenim lažnim osmjesima i opet ga obuze onaj stari potisnut bijes.