Za T.

 

   Sutra moram biti u Z... , to znači moram putovati vlakom, zimsko je doba, podigla se hladnoća i donijela nam snijeg, buru, pravo nevrijeme. Neuobičajeno za moj inače topli grad. Toplo obučen u svoj dragi mornarski kaput ulazim u kafić na kolodvoru: kao i uvijek, stigao sam malo ranije i imam vremena popiti nešto toplog.

   Nagonski, što mi je ostalo iz mojih mladih dana, davnih, čini mi se i pradavnih, krećem ravno prema šanku i smještam se na jedan njegov kraj, onaj nasuprot ulaznim vratima. Sa tog mjesta vidim sve što se događa, a to je uvijek zanimljivo gledati. Pijem kavu i ljutim se na svoje putovanje u Z... Izbacilo me iz kolotečine života koju sam pažljivo godinama gradio. I ljubomorno čuvao.

   Živim sam, potpuno sam. Doduše, imam još brata i upravo njemu putujem, ali nemam ženu, djece... Čitav sam život proveo sam i zavolio sam takav način života. Kako kažu: sam svoj gospodar. Život u dvoje sigurno ima svojih draži, ali meni je draže ovako: ne volim kompromise, a kad živiš sa nekim, čitav se život pretvara u jedan veliki kompromis. Tako bar čujem.

   Dovršavam kavu, vrelu, bez šećera i krećem prema peronu. Imam rezervaciju prvog razreda i ne žurim, iako vidim da će vlak biti pun ko šipak. Ljudi se opraštaju, užurbano govore, neki žurno prolaze, noć se spušta i pod žutim osvjetljenjem sve mi se čini sablasno.

   Dok se penjem u vagon, odjednom malo zastanem, desna mi noga podignuta u zraku, visi nad željeznom stepenicom i za trenutak mi se čini da osjećam neki poriv, poriv koji mi govori: odustani! Ne putuj večeras.

   Odmahujem glavom i penjem se, ulazim u vagon, u njemu je toplo i već se prijatnije osjećam. Nelagoda, koja me za trenutak ukočila na ulasku u vagon, sad je iza mene, zaboravljena, ostala je vani, na hladnoći. Vagon je luksuzan, tek je odnedavno pušten u promet: lako pronalazim svoj kupe i smještam se uz prozor, nemarno odloživši malu putnu torbu. U duhu se počinjem pripremati na beskrajno dugo putovanje od nekoliko sati, dosadno treskanje, drmanje, nevezani razgovor sa nepoznatim putnicima sa kojima sigurno neću imati ništa zajedničko. Zurim kroz prozor, u noć, kad začujem otvaranje vrata i okrećem se.

   Prva ulazi ona i istog je trena prepoznajem, a plamena kugla strasti, koja je tri godine drijemala u meni i, za koju sam se nadao da je ugašena, odjednom zažari, bukne! Osjećam crvenilo koje mi navire u lice: uzbuđen sam poput školarca na prvom spoju. Ne mogu odvojiti pogled od nje.

   Zakoračivši u kupe, pogleda me pravo u oči i pristojno klimne crnokosom glavom. Onako visoka, vitka poput jablana, zavladala je u kupeu svojom ljepotom i sve je bljesnulo i nije više dosadno. Kupam se u njenoj ljepoti i uživam u milosti koju mi je sudbina pripremila.

   - Dobra večer! - pristojno mi zaželi.

   Zatim joj u očima, beskrajno plavim, poput mora kojima sam plovio, bljesne prepoznavanje i noga joj za trenutak ostaje u zraku, krzmajući, baš kao i meni dok sam se penjao u vagon. Zatim se snagom volje pribere, baš poput mene maloprije, ulazi i sjeda točno preko puta mene, dok muškarac u njenoj pratnji vješa njihove kapute i odlaže dva mala putna kovčega od crne i sjajne kože.

   Završivši sa time, mladi se muškarac, nema više od trideset i pet, možda trideset i sedam, siguran sam, okreće prema meni, smiješi se i pristojno kaže:

    - Ovo je moja supruga Teodora, a ja sam Dino Tijan. Nekoliko ćemo sati provesti zajedno, pa da se upoznamo.

    Iako sam mnogo stariji od njega, šezdeset i jedna mi je, pristojno ustajem i rukujem se sa njim. Ruka mu je mlađa od moje, ali mu stisak nije tvrd poput mog. Nježna ruka.

   - Mirko Dal - predstavljam se, rukujem sa njim i kad sam već htio sjesti, primjećujem kako mi i ona, moja nesuđena Teodora, sa svog sjedišta, pruža vitku ruku dugih prstiju: prihvaćam je i gledam je u oči, a one govore, plaču, žale, sjećaju se...i ono što me sasvim potreslo: mole. Za moju šutnju. Kao da je to potrebno! Prije bih umro nego nju povrijedio svojim nepromišljenim postupkom.

   Ponovo sjedam na svoje mjesto i dok  nešto nevezano razgovaramo, nastojeći probiti led, misli mi blude, skaču, vraćaju se u prošlost, pa su opet tu i krišom je gledam, nju, predivnu Teodoru, bujne crne kose, plavih očiju koje imaju nijansu sivila i koje se skrivaju iza dugih i crnih trepavica i naočala, jednostavnih, tankog okvira. Gutam je pogledom, ne mogu a da je ne gledam.

   Kompozicija se trgne i putovanje počinje. Gledam u njih dvoje preko puta sebe, pa i ja počinjem putovanje, svoje putovanje u prošlost. U sjećanje...

 

   Imao sam nesreću, prije nešto više od tri godine: na trčanju kroz šumu neoprezno sam se poskliznuo, pao i slomio nogu. Biti prikovan za krevet, za mene je prava katastrofa. Još malo, pa smak svijeta! U nemogućnosti izlaženja, posvetio sam se čitanju i lutanju kroz mrežu svih mreža, Internetom. Jednog sam poslijepodneva, kišnog i tmurnog, naletio na blog i pomislio: zašto ne?

   U nekoliko jednostavnih poteza otvorio sam vlastiti blog i otpočeo sa bilježenjem svojih dojmova, misli, nadanja: pravi mali dnevnik. Uživao sam ga pisati, odgovarati onima koji su posjetili moj blog, upoznavati njihove blogove: pravi mali virtualni svijet. Sasvim novi nepoznati medij za gospodina u godinama, poput mene. Bilo je tu svačega i za svačiji ukus: svašta ste mogli pročitati.

   Malo pomalo, "upoznao" sam krug blogera i kretao se među njima, kad me jednog jutra, iznenadi poruka na mom blogu.

   "Znam kako ti je. I sama ležim i čekam, a ne znam što. Nisam bolesna, ali nisam zadovoljna. Nešto mi nedostaje, a ne znam što. Kakva su tvoja iskustva? Je li to zbog dugotrajnog prisilnog mirovanja? Imam dojam da ja stalno mirujem i čekam... a što? Ne znam! Život mi je monotona kolotečina. Radim ono što on želi da radim. Za moje se želje ne brine. Čekam. Što? Ne znam!"

   Potpis je bio "Tera", meni sasvim nepoznati nadimak i naravno, zagolican nepoznatom posjetiteljicom, kliknem mišem i nađem se na njenom blogu, u njenom svijetu. Blog žarkih boja pričao je o strastima koje rastu u Teri i pokreću je. Mnogo žarkih boja koje viču jedna na drugu. Kasnije, kad sam je dobro upoznao, shvatio sam kako sam dobro osjetio. Pitao sam se tko li je ona, kako izgleda, koliko godina ima... sva ona uobičajena pitanja, koja sebi postavlja muškarac kad upozna najveću zagonetku koju  život stavlja ispred njega: ženu.

   U meni proradi prkos, koji sve ove duge godine mog života drijema u mojoj nutrini i budi se sa vremena na vrijeme i napišem joj:

   "Draga moja Tera, što god da čekaš, neće ti samo doći. Pokreni se, ustani i zgrabi to što želiš! Uspijevaju oni koje se usude!"

   I tako je počelo...Nakon otprilike tri mjeseca virtualnog poznanstva, dogodio se obrat. Kako sam primao mnogo pošte od nje, svakodnevno po nekoliko e-maila, predložio sam joj instaliranje ICQ-a. Priznao sam joj svoje godine: pedeset i sedam!  I bio sam uvjeren kako će istog trena nestati, uplašiti se mojih godina. Ali me Tera iznenadila, kao što će me još mnogo puta iznenaditi. Odgovorila je kako će ona za koji mjesec imati trideset i kako joj to ništa ne smeta, što sam toliko stariji od nje. Naprotiv, raduje se mom životnom iskustvu.

   Zamislio sam se nad tim, jer odjednom sam shvatio, kako ona na nas dvoje gleda kao na par. Poslao sam joj svoju digitalnu fotografiju i bio uvjeren kako je to kraj dopisivanja. Kad ugleda muškarca, doduše dobro očuvanog, kako su me poznanici uvjeravali, ali koji se ipak približava šezdesetoj, sigurno će nestati i biti će to kraj virtualnog poznanstva. Iznenađenjima nikad kraja. Uzvratila mi je svojom digitalnom fotografijom i ostao sam osupnut njenom ljepotom.

   Neka meni nova ljepota, mislio sam, dok sam je pažljivo promatrao na monitoru. Crna kosa, plave oči: kontrast koji plijeni pažnju. Lijep i neobičan i koji volim. Irska ljepota. Obrve crne i fino se izvijaju, a usne... kad sam počeo na taj način gledati je  i razmišljati, shvatio sam kako se nešto između nas dogodilo. Gledao sam u to gotovo dječje lice i dugo sanjario. Neka je struja razumijevanja i želje potekla između nas, mada se nikad nismo sreli. I želja se u meni probudila. Snažna i velika i jaka. Ali što je bilo najčudnije od svega, osjećao sam svakom svojom porom, kako se i sa njom odigrava ovo isto što i sa mnom. Bio sam uvjeren u to, nisam ni malo sumnjao.

   Promijenio sam se, iznenada, odjednom. U mojim se grudima pojavio novi žar, zaboravljen i za koji sam mislio kako se više nikada ne može upaliti, a kamoli rasplamsati. Ali se upalio i gorio sve jače i jače.

   Naši su razgovori, ako se tako može nazvati dopisivanje preko ICQ- a, postajali sve otvoreniji, sve prisniji, a kako je vrijeme prolazilo i sve duži. Satima smo razgovarali. Doznao sam sve o njoj i ona o meni i jedne je noći bljesnulo na monitoru, otipkano njenom rukom:

   "Silno te želim! Htjela bih strgati odjeću sa tebe! Zgrabiti te! Imati te!"

   A odmah zatim i nova poruka, u kojoj me obavještava kako mi je poslala e-mail. Odmah sam ga otvorio. Poslala mi je svoju digitalnu fotografiju. Ležeći na bijeloj prostirki, duge i crne i rasute kose, plavih očiju upitno uprtih u objektiv i tijela prekrasnog, dugog, vretenastog, dugih i opruženih nogu pomalo sramežljivo, a pomalo smjelo, smiješila mi se ona, Tera. Izgubio sam se, nisam više vladao svojim mislima.

   Sa obje strane, njene i moje, potekle su bujice strastvenih riječi, nabujale silnom željom, poput slabog potoka koji od silnih kiša prerasta u divlju rijeku, koja ruši sve prepreke pred sobom, i ne samo da ih ruši, već ih i ne priznaje. Sve su brane u nama popustile i pisali smo jedno drugom što bi željeli raditi zajedno. Vodili smo ljubav preko ICQ -a! Upravo to, ni više ni manje. Strastveno smo vodili ljubav!

   "Zaljubljena sam u tebe", pisala je ona, a ja sam upijao njene riječi i postajao sve sretniji i sretniji, beskrajno sretan.

   Na ICQ - u smo dnevno provodili i po nekoliko sati, koji su prolazili u trenu. Vrijeme mi nije više ništa značilo. Mjerio sam ga Terom. Na vrijeme kad sam izmjenjivao riječi želje, ljubavi, prisnosti, na vrijeme provedeno sa njom, čiju sam bliskost osjećao preko kompjutera i, na ono vrijeme, kad sam čekao njen kontakt, strepeći kako se možda i neće iz nekog nepoznatog razloga pojaviti, konektirati.

 

   - Molim? - kažem zbunjeno i sa nerazumijevanjem gledam u nepoznatog koji stoji iznad mene.

   - Jeste li za kavu? - strpljivo ponavlja Dino Tijan: omamljen slatkim sjećanjem, jedva ga prepoznajem. - Imamo punu termosicu, a moja Teodora kuha zbilja dobru kavu.

   Moja Teodora! Želim kriknuti: "Nije tvoja, nisi je zaslužio imati! Nikad je nisi volio poput mene!" Ali  šutim, naravno, i prihvaćam kavu. Pijem kavu vruću i crnu, vrelu poput njenog pogleda, i uživajući u njoj kao nikad do sad: pa njene su je ruke spremale! Njene ruke, kojima mi je u svojim mislima, svojim željama, koje se nikad nije usudila ostvariti, milovala tijelo, uzbuđivala me, pružajući mi nasladu kakvu nisam nalazio u naručju žena. Iako nije bila pored mene, bila je svakog trenutka u meni, sa mnom. Postala dio mene. Bez nje nisam potpun. Sad znam.

 

   "Ostaviti ću ga", napisala mi jednom, a mene preplavila radost i tog mi trenutka ne bi bilo teško umrijeti. Ali nije ga ostavila, nije imala snage moja Tera, Teodora pravim imenom, kako sam ubrzo doznao. Teodora, carica, zvao sam je u mislima: moja carica Teodora. Carica koja je uspjela u mojim poznim godinama probuditi strast, kakvu ni jedna žena u mom životu nije uspjela, kupajući me bujicama svoje strasti. Ostala je sa njim, koji je nije razumio, nije usrećivao. Zašto? Nisam nikada doznao. Znao sam da nije previše sretna sa njim. Rekla je to i premnogo puta! Posljednje što sam dobio od Teodore, moje carice, kodnog imena Tera, bio je e-mail:

   "Oprosti, ljubavi, slaba sam, nemam snage boriti se sa njim. Oprosti mi."

   Želio sam joj viknuti kako ću se ja boriti sa njim, ali....njen se blog ugasio, prestao postojati, ICQ- u nestao, serijski je broj prestao postojati. Uzalud sam mjesecima nakon onog kobnog e-maila uključivao komp i provjeravao, Teodora, carica moja, zauvijek je otišla. Ostao sam, ponovo sam, ali ovaj puta usamljen. Nisam znao ni u kom gradu živi. Odsječen iz njenog života i po prvi put u životu usamljen.

 

   Vraćam se u stvarnost, tri su godine kasnije, prohujale u samoći. Gledam u Teodoru. Približavamo se cilju putovanja i svi smo uznemireni: netko provjerava stvari, netko oblači kaput .... Polako, vlak usporava i konačno staje. Vrijeme je rastanka...

   - Vraćam se za minutu - kaže njen suprug i izlazi iz kupea.

   Ostajemo sami i gledamo se. Teodora, moja carica, koja to nikada neće prestati biti, ustaje dugim i prekrasnim nogama i hvata me za ruku. Stojimo jedno pored drugog i osjećam njen dah.

   - On će se odmah vratiti, nemamo vremena - reče govoreći brzo i nervozno. - Znaj da sam mislila svaku riječ koju sam ti napisala. Zauvijek ćeš mi biti urezan u dušu. Oprosti mi, što se ne znam boriti. I ne preziri me.

   Ono što sam htio reći, ostaje neizgovoreno: njen se muž vraća, posjedničkim je pokretom hvata pod ruku, prijazno klimamo jedan drugom i oni nestaju, odlaze u hladnu noć. Gledam u njena leđa, drhtim i sa mukom se kontroliram, pa polako, bezvoljna koraka, napuštam kupe, vagon, izlazim na peron, a tamo me čeka brat.

   - Pa jesi li ti skroz poludio?! - pita, gotovo viče. - Pa gdje ti je kaput? Smrznuti ćeš se.

   Ne odgovaram, okrećem se i pogledom tražim Teodoru, a on, moj brat, nestrpljivo odmahuje rukom, uskače u vagon i za čas se vraća sa mojom zaboravljenom putnom torbom i mornarskim kaputom, kojeg mi prebacuje preko ramena. Dok ja gledam u njena leđa, ona se okreće, baš kako sam se i nadao, osmjeh tuge zatreperi joj licem i čas zatim nestaje u vrevi: proguta je pohlepna i bezimena gomila.

   - Što ti je? – pita me brat zabrinuto. - Jesi li pijan? Što ti je? Tako mi čudno izgledaš: ne prepoznajem te!

 

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.