Podigao je svoj ovratnik staroga kožnoga kaputa, i prošao prstima kroz svoju mokru, prosjedu kosu..

Bio je sve, samo ne anđeo, kojim su ga neki neznanci nazivali, prepoznajući njegov sjaj u očima, koji ga je povremeno otkrivao..

Zapravo, anđeo je bilo čisto ljudsko imenovanje nečega, što nisu mogli shvatiti, a on je to jednostavno nazivao..stara duša..

I to jest cijela istina koja se vrti oko ove priče.. On nije bio anđeo..Samo duša, koja je svjesno, mnogo puta ulazila u tramvaj, zvan čežnja, i dolazila na tlo zemaljsko, ne bi li konačno otkrila drugi dio sebe, i tek onda, potpuna, otišla u sfere, koje ljudi zovu anđeoske..

Znao se našaliti sa sobom.. Govorio je da je duša sa jednim krilom, i dok ne nađe drugo, ostat će vezan za  ovu sferu postojanja..

Pločnik je bio mokar od kiše, koja se stapala sa bojama neonskih reklama, i tako činila akvarel, kojeg niti jedan slikar ne može naslikati..

Bilo mu je prohladno, i ponovo je došao u ovu pustu uličicu jer je osjećao da će tu, baš tu, u ovom predgrađu, konačno okončati svoje traženje..

Znao je  da će ona kad tad doći ovdje, ali, kada je vidio da je noć daleko odmakla, vratio se u svoju malu samačku sobicu..

Nije se ni uz koga vezao.. Takav je i bio cilj njegova života..Čekao je svoj trenutak, svoj susret sa izgubljenim dijelom sebe, makar i trajao samo trenutak..

Bio je sve, samo ne oličenje muževnosti i ljepote.. Bar što se fizičkoga izgleda tiče.

Tako je i želio, da što manje oko sebe ima onih, koji su gledali samo površinu, a nisu tražili dušu..

Jer, ona, koju je čekao, trebala ga je osjetiti samo dušom, bez ikakvoga drugoga pogleda..

On je prošao sve labirinte ljudskih osjećaja, toliko života je imao iza sebe, toliko je davao i razdavao svoje tijelo, da bi na kraju ostao samo na onoj razini bića, od koje je i krenuo: na razini duše..

Ali je isto tako osjećao, da je ona, koju treba sresti, još u tim labirintima  tijela, željna čvrstog zagrljaja, dodira kože o kožu, jer, teško je bilo vjerovati samo u nešto izvan opipljivog.. U isto vrijeme, žudila je za dušom, ali je uvijek pobjeđivalo tijelo..

Kako vjerovati u nešto što ne možeš dotaknuti? U doticajima sa svijetom oko sebe, imala je sigurnost..

On je sve znao..I znao je, da je u svakom zagrljaju u kojeg je utonula, i dio njega..

Jer, volio ju je kroz sve one, koji su joj na bilo koji način mogli pružiti ljubav..

Bio je nekako čudesno utkan u sve..

Jer je ona bila njegov izgubljeni dio..

Otvorio je svoj kompjuter, i pogledao stranice na kojima bi je mogao pronaći..

I gle, u jednom malenom kutu, sličica, gotovo apstraktna, i par napisanih riječi..

Zadrhtao je..

Prislonio svoj dlan na ekran, i osjetio topli val nečega, tako neopisivo divnog, eonima čekanog..

Da..Znao je da je to ona..

I sve je išlo tako spontano i brzo..Gotovo previše brzo..

Toliko nestvarno brzo, da je u duši osjetio da opet neće završiti kako je trebalo..

I znao je da zapravo, da se nikad njihovi pogledi neće dotaknuti..

Ona je bila nespremna za sjedinjenje bez tijela.. Njemu je to tako bilo poznato..

Takvo sjedinjenje vezuje, i odvezuje u isto vrijeme.. Taj čarobni trenutak je trenutak, kada samo jedno biće osjećaš kao svoje, ali poslije...poslije osjećaš sva bića kao tvoja..

I  opet, na istom mjestu, čekao je, nije više brojao, koji put..

Odjednom, pojavio se dječarac, raščupane kose, noseći mu neko pismo..

Znao je, što u njemu piše,

Bacio ga je  na pločnik, ne otvarajući ga.

Kao i uvijek, sačekao je zadnji tramvaj, i ušao u njega, dok ga je kiša ispraćala, u neko novo, a tako poznato i proživljeno jutro..