O, moj voljeni, koji na ovom maskembalu nosiš odoru tužnog harlekina, nosiš mi natrag ružu koju si davno uzeo sa moga uzglavlja, dok sam spavala, misleći da nije za mene stvorena...Suzama si rastopio boju na svome licu,i tražio me eonima, jer, shvatio si, da je u toj ruži moja duša..Pokušavao me pronaći, ne bi li me oživio, jer, ja, odavno zamrla, čekah kraj, uzdrhtalog srca, i duše bremenite bolom..Sada, kad si došao, pronašavši me, ja te ne prepoznajem, jer, ni ja nisam ista..Iza mene,iskidani cvjetovi u aleji zaboravljene mladosti, koje vjetar raznosi..To je netko drugi pokušavao biti ti, i život mi udahnuti..Dok se svebiće moga bića pojavilo nije, i udahnulo u mene purpur neviđeno lijepe ruže svoje..Ona sama bijaše cvijet besmrtan, božanski dodir Vječne od vječnog..Rosom latica svojih i mirisom vječne ljubavi, milovaše moje umorno srce..Ne prepoznajem te više, tebe, koji si me bolom ovjenčao i ukrao dah života moga..Ja ne mogu umrijeti..Nebo posla anđela, koji me u nebo zlatno svoje povede...