Krstareći Italijom posjetih Umbriju. Pokrajinu u brdima, zemlju iskonske i vanredne ljepote. Takva atmosfera, bistrina zraka i ljepota svjetlosti može se sresti samo u Umbriji. Nebo je svijetloplavo,  posebno duboko plavetnilo, ali se prelijeva u mliječno-bijelim tonovima, kao na slikama majstora rane renesanse. Čempresi poput uskličnika utaknuti u blijedo plavetnilo. Pejsaž upravo profinjen, seoca, između njih vijugave ceste, vinogradi, polja. Tu i tamo poneki srenjovjekovni gradić na vrhu brežuljka opasan zidinama. Sve uronjeno u blijedo plavetnilo. Krajolik poput dionice nježne glazbe. Sada mi je tek jasna profinjenost umbrijskih majstora palete, svaka njihova slika je glazba. Penjem se na brežuljak, u daljini se vidi bazilika sv. Franje. Podne je. Sunce ipak pritislo kroz blijedo plavetnilo. Vruće je, čak i teško, ta sredina je ljeta. Sjednem na kamen pokraj puta. Ljutim se na sunce koje rasipa svoju žestinu po krajoliku. Ususret mi dođe maleni starčić. Pristojno pozdravi, zaustavi se kraj mene. Odmjerim ga od glave do pete, njegova odjeća je sama zakrpa na zakrpi, ali je ipak nekako posebno simpatičan.

 

Kaže -da i ja malo predahnem, te sjedne do mene.

 

 -Samo da nije toliko vruće- odvratim mu. A još se i trebam penjati preko ovog brda.

 

 -Ne ljutite se- odvrati- ta sunce je naš brat, a sada upravo pjeva svoju himnu. Uživajte u ljepoti, slušajte pjesmu našeg brata Sunca, pa vam i vrućina neće teško pasti. Čujete li zrikavca, kako opojno pjeva, on se zna veseliti suncu i svjetlosti- skrene mi pažnju na zaglušujući poj zrikavaca iz obližnjeg šumarka borova. Gledajte ove cvjetove što su uzdigli svoje glavice prema suncu, zar njihove boje nisu ljepše od bilo kojih boja što ih čovjek može stvoriti? Čujete li pjev ptica, niti jedan glazbenik ne može skladati ljepše glazbe - ushićeno reče i nježno se nakloni.

 

- Uostalom da se predstavim - ja sam Francesco de Bernardone, tu iz obližnjeg mjesta, iako je moja domovina čitav božji svijet.

 

-Sudeći prema predikatu uz prezime, vi ste plemenita roda, odvratim.

 

-Da, iako sam spoznao da ništa ne znače časti i blaga ovoga svijeta, odvrati moj novi poznanik. Niste očekivali da plemić okolo hoda ovako pokrpan i otrcan ?-upita me.

 

- Pa da, odvratim nekako u neprilici.

 

 -Gledajte, reče, nije važan vanjski sjaj, bogatstvo, važna je samo ljubav koju nosimo u sebi i dijelimo je s drugima. Pitali su me puno puta, što ti donosiš ? A ja sam im odvratio -ljubav, samo beskrajnu ljubav prema svakom stvorenju. Neki su me shvatili, a mnogi nisu. Šteta za njih, samo gube vrijeme na ispraznosti vanjskoga svijeta. 

 

Nastavili smo razgovor. Iz daljine se začuju zvona iz Assisija. Starčić se nakloni i prekriži.

 

 U taj čas se na njegovo rame bez ikakva straha spusti malena ptičica i počne cvrkutati.

 

                      

 

 

 

 -Vidite- zovu me, moram poći, reče starčić, nakloni se, i krene putem kroz gaj čempresa. Pošto se udaljio nekoliko koračaja jednostavno nestade u vrtlogu svjetlosti. Jednostavno se rasplinuo.

 

Prvi čas mi ništa nije bilo jasno, a tada povežem, zakrpani sirotan, asiška zvona, ptičica na ramenu, pa to je bio sv. Franjo Asiški. Susret s njim me obogatio za čitav život- shvatila sam,bit života je beskrajna nježnost i ljubav .