96. SUSRET S IZVOROM

 

        Opet i opet, putovao je od jednoga do drugoga mora, istodobno boravio na tolikim cestama, susretao u istomu času i velike i male. Neki su bili na susret lakomi, a neki su se susreta klonili; neke je ostavljao sa Sobom, a nekima oduzimao sve na što su se naslanjali. A s mnogima se igrao vrlo maštovitih igara.

        Sjedeći jednom na vreloj cesti, čekao je svojega čovjeka. Dotični je naišao sopćući od umora, jer je na leđima nosio bure s vodom. Ovo je bio bezvodan kraj, a usto još i ljeto.

        Kad je ugledao gologlavca gdje sjedi pod žarkim suncem, pješak zastane i upita ga:

        “Je li ti pozlilo, stranče? Bi li ti pomogao gutljaj vode”?

        “Bi, zaista”.

        Čovjek skine bure s leđa, otkvači drvenu čašu, odvrne slavinu, natoči čašu bistrom, hladnom vodom, i pruži ju strancu. Bez riječi, Stranac uze čašu, i iskapi ju u trenu.

        “Bi li ti pomogao još jedan gutljaj”?

        “Zaista, bi”.

        Čovjek mu natoči još jednu čašu. I ovu Stranac iskapi dok si trepnuo.

        “Još jednu”?

        “Ako može”.

        I tako je to išlo do polovice bureta. Onda čovjek pogleda Stranca i reče:

        “Ovakvoga žednika još nisam sreo. Popio si pola moje tjedne zalihe. Hoćeš li još“?

        “Ako može”.

        I tako, čašu po čašu, Divni Stranac isprazni čovjekovo bure. Ustane, pruži ruku čovjeku.

        “Utažio si me dovijeka. Nisam ti pio vodu, pio sam tvoju velikodušnost. Pođi sad doma, naći ćeš za kućom mali darak Moje zahvalnosti”.

        Čovjek pogleda Stranca, i bude mu malko krivo što ga je uopće sreo. Krene uprtiti bure, i začudi se: bure opet teško, puno vode. Pogleda opet Stranca, i sad mu bude žao što je ono pomislio. No Stranac se ljubazno nasmiješi, pa mu reče:

        “Najprije smo morali istočiti, da bismo mogli utočiti. Vratio sam ti onoliko, koliko sam popio, no voda je nešto drukčija. Čuvaj tu vodu, ona liječi svaku bolest. Daj ju potrebitima. I znaj, ta se voda ne može istočiti – koliko od nje natočiš, toliko će se opet utočiti”.

 

        Utom, čovjek se nađe sam na cesti. Strancu ni traga. Uputi se kući, pitajući se nije li sve ovo sanjao. Kad je stigao kući, odloži bure pod nadstrešnicu stražnjega zida. Kako je stao da se odmori, tako mu do sluha dopre tihi klokot. Odjednom je znao da je to Strančev dar, odjednom je znao koga je sreo, zbilo se to u snu, ili na javi.

Za kućom je žuborio izvor, kao da je ovdje odvajkada.

 

 

       Da bi dostigao izvor, najprije moraš istočiti svoje bure.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)