Putnički avion bio je pun i težak, ali pilot je izveo savršeno uzlijetanje. Sjedila sam kraj nabijenog muškarca u ranim četrdesetim, s malo izraslom američkom vojnom frizurom. Čekao nas je dug let.

Ubrzo sam shvatila da taj čovjek o utjecajima leta na ljudsko tijelo zna više i od profesionalnog civilnog pilota. Sati su prolazili. Popio je bocu Aussie Reda. Činilo se da dobro poznaje Australiju; ne Sydney ili Melbourne, nego udaljene krajeve središnje Australije, u blizini baza. Počeli smo razgovarati o invaziji na Irak.

"Oslobađanje? To je dobra stvar za Australce… mi više ne kupujemo francuska vina."

Bilo je to prvi put da se nasmijao.

"Ali ankete pokazuju da australska javnost ne želi rat" – pobunila sam se.

Ali dosad sam već znala da govorimo različitim jezicima. Još jednom se podrugljivo nasmijao kao da sam upravo ispričala vic. Bilo je jasno da je koncept birača smatrao smiješnim i nebitnim. Iz njegove perspektive, nije bilo nikakve veze između onoga što žele glasači i onoga što radi vlada.

"U čemu je problem?" – upitao je. "Mi [SAD] smo ionako platili australske avione, a oni [Australci] su dobili ugovore za obnovu."

Tišina. Na neko vrijeme smo se povukli svako u svoj kut, praveći se da spavamo. Oboje smo već prilično dobro procijenili ono drugo.

Pitao me koje je moje konačno odredište. Slagala sam. I on je to znao. Rekla sam mu da sam pozvana da održim govor.

Taj dio je bio istinit. Pitao me čime se bavim.

Rekla sam mu – "Pišem o politici zdravstvene industrije, između ostalog; rušim mitove."

"Kako to mislite?" – zainteresirao se.

Iako me na trenutak obuzeo osjećaj da je besmisleno podijeliti moje nazore s njim, ipak sam nastavila.

"Kako je čudno što nam 'oni' govore da svjetska populacija i dalje izmiče kontroli, kad je prirodni prirast na Zapadu već godinama blizu nule, a više od 80% afričkog stanovništva zaraženo je HIV-om i umire od AIDS-a, gladi i ratova."

Pravio se da ga to ne zanima, ali je nagnuo glavu prema meni.

Nastavila sam. "Kako je čudno što nam 'oni' govore da se naš životni vijek produžava zbog dobre zdravstvene zaštite, kada rak hara u epidemijskim razmjerima, skoro 42% Amerikanaca umrijet će od srčanih bolesti, a zapadno zdravstvo je postalo ubojicom broj jedan na Zapadu.^3,4,51 Astma, alergije i autoimune bolesti porasle su za 40%; AIDS i druge epidemije, stare i nove, izmakle su kontroli. Gojaznost, mentalne bolesti, Alzheimerova bolest, ovisnosti i samoubojstva poprimili su razmjere epidemije, a četvrtina djece na Zapadu i većina djece u trećem svijetu sada živi u siromaštvu bez osnovnih potrepština i zdravstvene zaštite. Zar od toga nitko ne umire? K tome, 86% američke djece ne može proći na standardnom testu tjelesnih sposobnosti. Nije li više nego očito da se očekivani životni vijek ne produžava ni u svijetu ni u SAD-u?"

Na licu su mu se pojavili lagani tikovi. "U zabludi ste" – rekao je. "Smrtnoj zabludi."

"U pravu sam" – tvrdoglavo sam odvratila.

"Ne, niste" – rekao je. "Ja sam radio kao Pentagonov analitičar. Ja analiziram informacije."

Eto, otkrio se. Zastala sam na trenutak da to probavim.

"Što radite s informacijama?" – upitala sam, ne očekujući odgovor.

"Odakle ste vi dobili vaše informacije?" – upitao je, ignorirajući moje pitanje.

"Sve je to dostupno javnosti." Nabrojala sam nekoliko studija. "Otkad su farmaceutske kompanije i korporacije preuzele zdravstvenu zaštitu, ona ubija ljude. Milijune" – rekla sam prkosno.

"I vi javno govorite te stvari?" – ponovio je.

"Ali to je istina" – ustrajala sam.

"Nemate nikakvih dokaza" – izazvao me.

"Razmotrite neke dokazane činjenice o američkoj zdravstvenoj zaštiti i spojite točke." – rekla sam. Navela sam izvore koji pokazuju da SAD, čiji su zdravstveni sustav monopolizirale korporacije, ima najviši postotak smrtnosti dojenčadi u usporedbi s 23 druge razvijene zemlje čiji je zdravstveni sustav još uvijek dijelom u državnom vlasništvu. "Američke zdravstvene korporacije su jaki lobisti i velikodušni financijski dobročinitelji političara na Capitol Hillu. SAD imaju 5% svjetskog stanovništva, a na njih otpada 45% ukupne svjetske potrošnje na zdravstvo. Usprkos tome, životni vijek u Americi niži je nego u ostale 23 bogate zemlje, čak je niži nego u nekim zemljama trećeg svijeta, kao što je Costa Rica."^6,7,8,9 "Ali ne zadugo" – spekulirala sam. "Globalizacija izvozi ovaj model u ostatak svijeta." On je izgledao uznemireno, ali morala sam završiti. "To može značiti samo da korporacijski zdravstveni sustav stvara bolest, invalidnost i smrt, i iz toga izvlači profit" – rekla sam.

"Ne možete to govoriti" – prosiktao je.

"Da, mogu" – odgovorila sam.

"Ne, ne možete" – namršteno je ponovio.

"Zašto ne?"

"Zato jer…" Zastao je, tražeći pravu riječ. "Jer je to povjerljivo."

Uslijedila je duga tišina. Popio je i posljednju kap crvenog vina iz svoje plastične avionske čaše. Zavalila sam se u svoje sjedalo, nastojeći izgledati opušteno. Možda je to bilo glupo od mene, pomislila sam. Ali barem sam otkrila tko su to "oni".

Ali u tome i jest bit korporizacije: pokušati isključiti javnost iz donošenja odluka o njenoj sudbini, ograničiti javnu raspravu, kontrolirati mišljenje, osigurati da fundamentalne odluke koje određuju upravljanje svijetom – u proizvodnji, trgovini, distribuciji, filozofiji, socijalnoj politici, vanjskim poslovima, svemu – ne budu u rukama javnosti, nego u rukama visoko koncentrirane privatne moći. Zapravo, tirana koji ne polažu račune javnosti. – Profesor Noam Chomsky, u intervjuu za Corporate Watch