XI. Susret s coprnicama                                                 

Za slučaj da se netko ipak izgubi, upomoć su naši domaćini pozvali još jednog vodiča, psa Pigija.

Crno –smeđi veseli psić odmah je dotrčao  i počeo skakati oko djece. Sad je našim junacima bilo malo lakše . Korak naprijed, korak natrag, uspinju se đaci prema vrhu šume. Sve puno lišća, grančica, a odjednom i svakojakih gljiva.

-Kakve su to čudne gljive?-pitaju.

-Od njih coprnice kuhaju juhu-veli Petar.

-Joj, pa mi ćemo se otrovati !-uplaše se.

Ma ne, samo će vas malo začarati-smiruje ih vodič.

Gotovo mirni krenuli su dalje i napokon se popeli na šumski proplanak .Kad su napokon htjeli odahnuti, začuju se čudni glasovi. Dolazili su iza bačve , a nigdje nikoga nije bilo.

-Iju-ju, ju-hu!-vikali su glasovi.

Tada iza bačve na stazu iskoče dva čudna stvorenja. Crni šeširi, raščupana kosa, šarene haljine i naravno , prave, pravcate metle i to od šiba. Sad vam je već sigurno jasno da su to naše coprnice.

Djeca su se toliko uplašila da ih je većina popadala na leđa i otkotrljala se natrag u jarak. Neki su počeli  plakati. I vodiči i učiteljice imali su sad posla uvrh glave.Smirivali su djecu i još jednom krenuli s uspinjanjem. Nakon prvog šoka ipak su svi htjeli upoznati ove dame.

-Dobar dan , djeco! Dobro došli u začaranu šumu!-pozdrave one.

-Ja sam Jalžica- veli prva.

-Ja sam Berta-doda druga.

Djeca se nisu mogla načuditi. Mislili su da su to samo priče i šale i da coprnice ne postoje.

-Kakva vam je to kosa, šešir, haljina?-ispitivali su.

-Jeste li  vi prave coprnice?-čudili su se.

-Posudite nam metlu?-zezali su dečki.

- Mi smo dobre coprnice, ništa vam nećemo loše napraviti, samo bismo se htjele družiti s  vama-objašnjavaju one.

-Dajte nam pokažite neko čudo!-viču djeca.

-Evo , maleni, uzmite čaše i otvorite pipe na ovoj bačvi-veli Jalžica.

I stvarno, čudo! Iz jedne pipe curi žuti napitak, a iz druge crveni, a sve iz iste bačve. Žedna i uplašena djeca jedva su dočekala osvježenje.

-Što će nam se dogoditi od ovog napitka?-pitaju djeca.

-Samo ćete biti veseli i razigrani -kaže Berta.

Dok su se djeca još čudila ovom doživljaju, coprnice su nestale.

-Nema coprnica!?-primijete đaci.

-Pa odletjele su kuhati juhu-veli Petar.

Idemo ih naći!-navale djeca.

Potrčali svi za njima, a učiteljice ih dozivaju.

-Čekajte, djeco, mi ne znamo letjeti na metlama, a ni hodati ne možemo tako brzo!-viču one.

Pas Pigi i djeca potčali su da što prije sustignu coprnice.Više nisu primjećivali ni drveće, ni lišće, ni gljive. S brežuljka se  prema njima  spuštao gust bijeli dim noseći sa sobom neke čudne mirise. Najbrži su dojurili  prvi, a kad tamo, čuda se nastavljaju. Gori vatra, a coprnice miješaju veliko kuhačom  nešto u još većem loncu. Napokon se svi skupili i navalili s pitanjima.

-Što to kuhate?-pitaju jedni.

-Začaranu juhu, naravno-kaže Berta.

-Što je u toj juhi?-pitaju drugi.

-Gljive, žablji krakovi,razni začini, ali najvažnije su čarolije-veli Jalžica.

Pitanjima nije bilo kraja.

-Hajde ,djeco, uzmite malo juhice, ništa vam se neće dogoditi-zovu ih.

-Ja neću!-viču neki.

-Niti ja –dodaju drugi.

-E pa mi hoćemo-vele Darko i učiteljice.

-Pa niste valjda takve kukavice?!-nagovaraju djecu.

Sad su se ipak đaci ohrabrili i krenuli prema loncu.

-Baš je fina juhica-razgovaraju oni.

-Uopće nije otrovna-čude se.

-Naravno da nije-veli Petar.

-Samo je malo začarana da budete dobri i veseli-objašnjava on.

Nakon obroka i odmora na klupama čekalo je djecu niz izazova. Pažnju im je privukla kućica s natpisom:“Proricanje budućnosti“.

-To je kuća naših coprnica i  tu su sve njihove stvari za čaranje, a znaju i proricati sudbinu, ali samo odraslima jer vaša budućnost , djeco,  će sigurno biti lijepa-objašnjava vodič.

Kućica je bila mala, drvena, okićena raznim sitnicama naših coprnica, a unutra mračna , tako da se djeca baš i nisu usudila ulaziti. Ipak su se neki malo hrabriji slikali ispred nje sa svojim novim poznanicama .I baš kad su se svi počeli čuditi što je juha bila tako obična i dobra i što se nikome ništa nije dogodilo od nje, evo čuda.

-Kaj to je?-pita Marko.

-Kaj vidiš?-doda Tin.

-Kakve je one drieve?-čudi se opet Marko.

-Koje drieve?-čudi se i Tin.

-Viš one! Spojila su se dva drieva skupa-pokazuje Marko.

-Zbilja , kak su tak skupa zrasla?-ne vjeruje Tin.

Učiteljice udriše u smijeh.

-Ipak je juha bila začarana  jer  vi govorite kajkavski!-vele one.

-Joj ,kak to govorimo?-skužili i dečki.

-Djeco, objašnjava Petar-u ovoj šumi su ta dva drva spojena od onog dana kad su se tu zaljubili Marica i Ivek, a to su im pomogle coprnice.

-Sad su i mene iznenadile, ne mogu vjerovati da ste počeli govoriti kajkavski-veli on začuđeno.

 Kad odete iz šume , to će se sigurno promijeniti-objašnjava.

Coprnice su ih počele loviti i igrati se s njima, ali trebalo je još nešto vidjeti i naučiti. One su otišle pričuvati konje dok su se djeca i dalje čudila. Pored kuće su ugledali  puno lukova i strijela, a to sigurno nisu očekivali. S druge strane kućice bila je postavljena meta baš za njih. Gledaju oni i čude se. Lete strelice prema meti i kraj nje, a nigdje nikoga. Skužili oni da ih netko hoće začarati ili ih samo zeza. Tko će više znati?

-Dođite, djeco!-zove ih Petar-pokazat ću vam kako napraviti luk i strijelu.

Veliki kup šiba brzo se smanjio  i pretvorio u prekrasne lukove.

-Bravo,  djeco, vidite kako je to lako-uči ih Petar.

Veseli Pigi je skakao oko djece i igrao se sa svima .Malo je i on bio čudan od začarane juhe .Konjići su se odmarali u blizini, a Mirko, Jalžica i Berta smišljali su nove čarolije.

-Sad kad smo napravili tako lijepe lukove i strelice, možemo pokušati gađati, a prvo pozivam vašeg ravnatelja –pozove ih Petar.

-Evo kako treba držati i  napeti luk-pokazuje Darko.

Djeca više nisu mogla dočekati svoj red.

-Hajde sad vi, svi ćete stići probati-veli on.

Ali evo opet čuda. Nestale sve strelice. Lete prema meti, a nigdje nikoga. Ogledaju se svi, traže tko to gađa, ali coprnice nisu, one s u s konjima. Iz grma proviri plava kovrčava glava i otkrije se. Svi se s olakšanjem nasmijaše i pozovu ga u društvo.

-To vam je naš mladi coprnjak Cico. On već zna neke čarolije-kaže Petar.

-On će vam još nešto zanimljivo pokazati. Dođite!-pozove ih.

Na drugom kraju brežuljka opet kup šiba, ali ne za lukove.

-Trebamo nekoliko majstora koji će napraviti plot od ovih šiba-traži vodič.

Cico i novi prijatelji brzo su shvatili kako i oni mogu napraviti lijepu ogradu .

-Moći ćemo to naučiti tatu i mamu!-oduševe se.

-Naravno, sve je dobro znati-naglašava Darko.

Plot je iz časa u čas rastao i postajao sve veći  kao i dječji ponos što su baš oni ovako nešto lijepo i korisno napravili.

-Hote sad sim-pozove ih Cico.

Porčala djeca i Pigi za njima.

-Doj se more po štriku poplezati na drieve?-pita znatiželjne.

-Morete   plezati, vesiti se  i njihati-doda.

Ovo se dopalo i djevojčicama . Dugačko bijelo uže ljuljalo je veselu djecu. Poneki pad  nikome nije smetao jer je zemlja bila puna suhog lišća.

Dečki su otišli podno brežuljka na još jedno mjesto za gađanje.Strelice su letjele na sve strane. Neki su  ih  pogubili pa je trebalo tražiti nove. Djeca su razgovarala s Jalžicom i Bertom,  gledala konje i sjedila u kočiji. Svatko je imao neku zanimaciju i nije im sigurno bilo dosadno. Djevojčice su posudile metle i šešire naših coprnica i slikale se s  njima. To će svakako pokazati roditeljima i prijateljima kad dođu kući. Nismo zaboravili ni na naše učitelje. Za njih je bila spremna igra „Jahanje na metli“. Kakav je sad nastao vrisak.Trebaš jahati na metli i nositi jaje , a ne smije ti ispasti. Svi su navijali kao ludi  jer to je zbilja bila ludnica.

Sve pobjednike čekale su nagrade na kraju puta. Kako još nije kraj ,  strpljenja malo, molim vas.

Stižu kočijaš Mirko, Jalžica i Berta iz dubokog hlada s našim konjićima. Jedan ljepši od drugog  skakuću po livadi, a djeca se skupila oko njih. Boje ih se zajašiti, samo gledaju i uživaju.Jedan konj je ostao u staji jer ga je boljela noga, ali  slijedeći put upoznat će djeca i  njega.

I tako se od silnih iznenađenja, čuda i igara umorili naši junaci.  Ali ne bi oni išli dalje, još bi  ostali tu  igrati se do mraka. Kako coprnice moraju još nešto važno obaviti, ipak su se rastale s djecom. Sve su im ispričale o sebi, pokazale svašta, nahranile ih, slikale se s  njima, a sad kreću na svoj let.Đaci se naoružali lukovima, strijelama, praćkama i dobrom voljom. Njihovi učitelji zahvalili su se coprnicama, a u njihovoj kući zapisali su lijepe dojmove:

   „Očarali ste nas trudom, voljom i ljubavlju prema prirodi, selu i običajima.

  Neka nas vaše coprnice začaraju da imamo bolje ocjene, učitelje i roditelje“.

                                                                    Učenici Oš Gornje Vrapče

Vesela družina na čelu s kočijom krenula je dalje.  Čeka ih nova postaja ili kako bi rekli domaćini-novo stavišče i odmorišče.