SUSRET
Ravnicom se širio miris kukuruzne svile i okus jeseni. Dunje su zauzimale počasno mjesto na bakinom ormaru.Zrak je bio vlažan od prijepodnevne kiše, ali topao...
Sezona berbe grožđa je imala žute ose kao pomagače a lišće duginih boja je krasilo nedjeljni dan. Sa obližnje crkve je zvono otkucavalo 12 sati...Kao da je netko naručio ovaj dan za njih. Nisu se vidjeli čitavu vječnost, još od školskih dana!
Bili su mladi, dragi jedno drugom. Bila mu je draga na prvi pogled, od prvog susreta...ali je ostao nijem, sramežljiv, bez riječi. Njegova ljubav nije dobila krila...Ostala je u njemu
kao plamičak da svijetli i podsjeća na dane mladosti, i neispunjenu ljubav... Surovost svakodnevnice ih je upregla u teška kola života. Bili su savjesni, vrijedni, zadnji atom energije
su dali da budu prihvaćeni u novim sredinama,
da budu voljeni, dobri , uspješni...Život ih je dijelio, trošio, lupao i lomio...Darovao ih brakom, dobrom dječicom, supružnicima,
zdravljem...i ožiljcima. Pješčani sat se praznio i punio, godine su letjele...ali plamičak u njemu je poprimio boju procvjetale lavande,boju njenih očiju i postajao sve topliji... duša je
progledala srcem.
Živio je čekajuci je od prvog dana kada su im se pogledi susreli- kroz sve duge godine dok je vrijeme prolazilo prostorima...
i ovoga puta je bila tu. Čekao je, naslonjen na stablo, na uglu parka i ulice...u gradu njihove mladosti. Dolazila je. Njezina dobrota se gotovo širila zrakom; po otkucajima
srca je znao da dolazi...srce nikada ne laže.
Bili su jedno iako nikada nisu bili zajedno... Poznao ju je po osmijehu, po lahoru u kosi koji je odavao njene korake, po očima koje su ga
godinama vraćale u život. Oči su spoznale drago lice koje srce godinama čuva.
Tog je dana bio njegov rođendan - i njen zagrljaj je bio najljepši poklon koji je ikada dobio. Njihov susret je bio zvjezdana prašina, melem na rane od života, i nastavak početka koji se nikada nije dogodio.
Autor nepoznat
bglavac
irida
edin.kecanovic
