Rekla bih da je milost što sam se našla tamo i rekla bih da je tamo zapravo ovdje i da je to jedno iskustvo koje se teško može opisati, ali oni koji "znaju", oni će prepoznati o čemu govorim...
Oni koji misle da ne znaju, neka to shvate kako im je drago, kao san ili kao izmišljotinu. Sasvim sporedno.

Za sada ni sama ne mogu suditi o tome koliko je uistinu realno i da li je samo neka moja imaginacija. Za mene je ono stvarno, istinito i iscjeljujuće. Izašla sam iz toga beskrajno zahvalna i neopisivo sretna... Ili sam to sve bila i prije, kao prediskustvo za ovo... Moguće.

Tek kad sam ušla unutra, vidjela sam da se nalazim u dvorcu. Okolo nije bilo ničega. Nisu postojala ni vrata koja bi se mogla vidjeti iz ove trodimenzionalne stvarnosti, a kamo li nekakav dvorac.
Znala sam da sam ušla u "Nešto".
Istovremeno sam znala da je taj dvorac zapravo samo moja trenutna vizija, samo jedna od mogućnosti koju nosim u svijesti. Mogla sam odlučiti koju od njih da odaberem. Mogla sam kreirati prostor, ali ne i sadržaj onoga što je sama bit i razlog mog boravka u njemu.
Na samom ulazu stajala je žena koju sam upitala, da li smijem. Povela me stepenicama koje su se uzdizale uz ovalne zidove dvorca u laganoj spirali prema sve svijetlijim i sve bistrijim dijelovima tog zdanja.
A sami vrh je bio otvoren, beskrajan, sav od svjetlosti. I tamo me opet čekala Ona.
Tamo sam mogla vidjeti i brojna druga bića koji su bili čista Ljubav i Radost.
Ali nisam. Prvo sam morala proći kroz patnju i bol.

Promatrala sam slike na zidovima koji su ujedno bili galerija i knjižnica. Svaka slika mi je bila bliska i uz svaku sam proživljavala po jedan ili više osjećaja. Strast i sram. Tuga i bijes. Strah i nemir. Nezadovoljstvo i osuda. Grubost i zloća. Zavist. Ljubomora. Osvetoljubivost i bol...
U svakoj knjizi koju sam uzela u ruke pisalo je o meni i čim sam otvorila prvu stranicu bilo koje od tih knjiga istog trena sam znala i njen sadržaj. I znala sam da su upravo poruke iz tih knjiga i slika smisao mog boravka u tom "prostoru".
Oprostiti.
Mir. Ljubav. Radost.

Ona koja me uvela, rekla je da mogu navratiti kad god poželim i da me ona uvijek čeka tamo, a zapravo je stalno sa mnom jer jedino zajedno možemo uspjeti. Jer smo jedno. To jedno nije se odnosilo samo na nju i mene. Odnosilo sa na prošlost, sadašnjost i budućnost. Odnosilo se na sve što se poput spirale proteže i nadovezuje kroz ovalnu pripovijest Zemlje i Univerzuma.

Ovo je moje iskustvo, a kako sam primijenila saznanja dobivena ovdje, ispričat ću jednom u nekoj drugoj priči.
Ovaj put ću samo kazati da je žena koja me vodila kroz te čarobne odaje ljubavi i svjetla bila - nitko drugi, nego ja...