SUĐENJE U KOŠNICI
"Sestre moje", reče Pčela, "mi smo iskre sunca, tijelo je naše od sunčeva kova. Mi smo kćeri velikoga neba, naša su krila od istoga kristala. Pravda vlada u našim gradovima, razum nas upravlja prema sreći. Hranimo se nepokvarljivim i bistrim sladorom.
Mi smo jedina stvorenja, koja se hrane bez ubijanja. Zbog hrane ne progonimo nikakav plijen, ne ubijamo ništa živo, ne uništavamo plodove otkidajući ih. Hraneći se, oplođujemo cvjetove iz kojih izvire život.
Ali sestre moje, zašto nismo savršene, kao što su zvijezde savršene?
Jedna jedina stvar udaljuje nas od božanskoga dostojanstva: žalac i otrov, koji nosimo u utrobi.
No tko posegne za žalcem, od žalca će i umrijeti. Tako vas uči mudrost i nebo: žalac ubija, ali oduzima život i onomu, tko ubija!
Ako vas, dakle, ljubav ne može zadržati da ne posegnete za žalcem, neka vas barem strah spriječi u tomu!
Što se mene tiče, više volim umrijeti od ruku svojih neprijatelja, nego od učinka vlastite pakosti. O kraljice, ja ti vraćam žalac, a od otrova želim praviti med"!
Tako je govorila Pčela.
Radilice razmisliše, pa rekoše:
"Čemu med bez žalca i otrova? Što budemo imale više meda, to će naše košnice biti većma na oku pljačkašima i otimačima.
Odreći se žalca, znači pomoći neprijatelju. Tko ne bi u medenim riječima ove pčele prepoznao otrovnu izdaju? Osuđena zaslužuje smrt"!
Trutovi razmisliše, pa rekoše:
"Mi znamo da nam je sudbina poginuti od žalca, ali zar itko misli da smo kukavice? Ljubav i smrt su povezane. Htjeti jednu bez druge suprotno je logici, običaju, i časti. Prijedlog nas vrijeđa. Osuđena zaslužuje smrt"!
Kraljica razmisli, pa reče:
"Ako osuđena razmišlja ispravno, onda je to kraj naše košnice. Stoga, ona razmišlja pogrešno. Zaslužuje smrt"!
Žalci se uperiše prema Pčeli, koja se odrekla svojega žalca. Svi, koji su je uboli, umriješe u tomu podvigu.
Od straha da će ostati bez obrane, izginula je cijela košnica.
(L. del Vasto, prijevod V. K.)
Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena