19. STRANČEVO DIJETE

 

        “Tko želi naći zlo, naći će ga”, govorilo se u selu. I kad bi nekoga snašlo neko zlo, tvrdilo se da ga je taj privukao svojom željom. Kad se jednom neki neplivač skliznuo u rijeku i voda ga stala odnositi, ljudi na obali kimali su glavama, govoreći:

        “Da nije to tražio, ne bi mu se dogodilo... 

        Kad se noću nekomu zapalio sjenik, susjedi su priskočili u pomoć, mrmljajući sebi u bradu:

        “Što vrijedi da mi gasimo, kad će on opet zapaliti”.

        Onda je jedna djevojka rodila dijete bez muža. Tu se mišljenja podijeliše. Žene rekoše da je djevojka željela dobro, pa joj se dobro i dogodilo. Muškarci rekoše obratno: pošlo joj je po zlu, jer je sklonost zlu bila u njoj jaka. Dijete je i jedne i druge gledalo velikim očima. A otac se djetetov nekud izgubio, nitko nije znao tko je, niti ga je djevojka imenovala.

        Kasnije je pola sela okretalo od djeteta glavu, a pola ga je sela potajno voljelo. Dijete je zbog toga hodalo kao raspolovljeno: nije znalo hodati ravno, svaka mu je noga išla u drugu stranu, lijeva nalijevo, desna nadesno. Druga su mu se djeca zbog toga rugala, i dijete više nije htjelo izlaziti ni na prag, kamoli na ulicu. Sjedilo je kod kuće i stalno zapitkivalo majku zašto ne može hodati i trčati kao druga djeca.

        Kad je u selo svratio Divni Stranac, strelovito je o tomu pukao glas, i pod jasenom se narojilo i staro i mlado. Došla je i djetetova majka. Došle su i pčele. Doletjele su i ptice, svakojake, grabljivice i pjevice. Dojurili su psi, mačke, miševi, vjeverice. Dođoše svi, osim djeteta.

        Divni Stranac govorio je kao da med toči. Usred govora i razgovora, okrenuo se mladoj majci i upitao ju naočigled svih:

        “Zašto nisi dovela naše dijete”?

        Svi su razjapili usta od zaprepaštenja. Zar Stranac, zar On?! I dok su im usta još tako stajala širom otvorena, kroz skupinu se progurao dječak. Sada je hodao ravno – lijeva mu više nije grabila ulijevo, niti desna udesno. Prišao je Strancu, sjeo Mu u krilo, i sav sretan pustio pogled po ljudima, kao da kaže: “Vidite li kakvoga oca imam”?

        “Ovo je naš rođeni sin, kojega smo ucijelili”, reče Divni Stranac. “Ovo je naš sin kojega smo željeli. Ovo je naše dijete od nas voljeno. Ovo je sin Božji, koji se nekima činio po zlu začet, a od čistoga je svjetla načinjen. Jednoga će dana postati kralj, jer je od loze odbačenih”.

 

        Poslije toga nije u selu bilo bržega trkača od Strančeva dječaka. Nije bilo vještijega plivača, boljega pjevača. Boljega u kući i u mlinu pomagača. Boljega izmišljača priča i svirača dvojnica, boljega u polju orača, u kolu plesača. Uopće, boljega nije bilo.

        I otada su ljudi bili malo oprezniji s izrekom o zlu.

 

 

        Ali dovoljno neoprezni da raspolove seosku svijest.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)