Valentina zaključa vrata frizerskog salona i pažljivo se ogleda na sve strane: visoki je mladić bio tu, naravno. Drugo nije ni očekivala. Već oko dvadeset dana traje ta njegova igra i Valentina ne zna što misliti. Instinkti joj zatajili, osjeća samo radoznalost i želju, ali je ta želja obuzdavana strahom. Momak je sasvim sigurno poželjan, upravo je onakav kakvog je zamislila u svojim snovima, ali...

   Uvijek taj ali! Taj je "ali" postao konstanta njenog mladog života. Zašto joj ne prilazi? Ne razgovara sa njome? Ako mu se dopada, a sigurno mu se dopada, jer zašto bi je onda svaku večer ovako pažljivo promatrao? Osim ako nije ... i Valentina protrne na tu misao, gurne ključeve u džep i pođe onih nekoliko koraka do obližnjeg kafića gotovo trčeći. Misao je trčala sa njom.

   U toplom ju je kafiću čekala vlasnica salona, kojoj je Valentina svaku večer predavala dnevni utržak i ključeve salona, jer zaključavala je ona. Tu je privilegiju dobila prije šest mjeseci, zajedno sa povišicom koja joj je i te kako bila potrebna i kojoj se prestala nadati.

   - Što ti je? - upita je Miranda, vlasnica salona.  - Sva si nekako prestrašena. Uopće ne ličiš na samu sebe.

   - Sve je u redu - mirno odgovori Valentina: nije željela govoriti o svom strahu. - Samo mi se žuri večeras.

   - Neki je sretnik u pitanju?

   Valentina ne odgovori. Umjesto toga pristojno se osmjehne, odbije ponuđenu kavu i izađe na hladnu i vjetrovitu ulicu. Bio je tamo, na suprotnoj strani ceste, čekao je sa rukama u džepovima traperica, visok, ogroman, snažan, ramena mu napinjala crnu kožnu vindjaknu i prijetila rasparati je. Valentina zadrhta, nije znala da li od straha ili želje, od pomisli o njegovim rukama na svom ustreptalom tijelu. Kad bi samo mogla znati... a ovako, osjeća samo strah od nepoznatog, najdublji i najgori strah, iskonski.

 

   Dogodilo se već treći put u posljednjih četrdeset dana i strah se uvukao u stanovnike periferije. Bolje rečeno u stanovnice periferije, jer žene su te koje su preko noći postale ugrožene: neki je manijak napadao usamljene žene, brutalnom ih snagom obarao na ledenu zemlju, nekoliko ih trenutaka divljački i nekontrolirano jecajući ljubio, lizao im obraze, dok su žrtve prestravljeno čekale ono najgore. A kad bi doživjele ono najgore, čega se svaka žena užasava, ostavljao bi ih i nestajao u noći, dok bi žrtva na smrt preplašena, silovana, osjećajući se prljavom, polako uz jecaje sakupljala snagu i odlazila sa mjesta zločina. Sumnjalo se, kako ima više žrtava nego što se zvanično govori i što policija priznaje, jer svi su bili uvjereni, kako je gotovo sigurno neka jadnica imala bliski susret, ali ga zatajila, bojeći se reakcije svoje okoline.

   Valentina je pomno pratila slučaj, čitajući sve o njemu u nekoliko raznih novina i nastojeći ne slušati nesuvisla trabunjanja građana, jer naslutila je, sasvim ispravno, kako su to samo lupetanja u više od devedeset posto priča. Upamtila je kako su sve žrtve odlučne u svojim iskazima i opisuju silovatelja kao izuzetno visokog muškarca, obučenog u traperice, vrlo blijede i crnu kožnu vindjaknu. Znala je, kako taj opis i ne pomaže mnogo, bilo je mnogo takvih muškaraca koji su se tako oblačili. A to što žrtve tvrde, kako je silovatelj izuzetno visok, može biti i varka: u strahu su velike oči, a i sve su silovane žene bile sitnog rasta i krhke građe. Osjećala je strah, to je bilo neminovno, ali je u njoj tinjala žica nepokornosti i o svom strahu nikom nije govorila, a kući se počela vraćati nekim drugim pravcima, mijenjajući ustaljene navike, nastojeći na taj način zbuniti mogućeg progonitelja.

   Radila je frizerskom salonu, poznatom i omiljenom okupljalištu mjesnih ljepotica, a mora se priznati, kako je i sama Valentina spadala u mjesne ljepotice. Visoka metar i osamdeset i pet, vitka, duge crne kose, crnih očiju koje su vatreno sijevale, bila je rasna ljepotica u pravom smislu riječi. Pomalo je patila zbog svoje visine, jer svi muškarci koji su joj se dopadali, bili su niži od nje, a Valentina nije željela muškarca prema kome ne mora podignuti pogled. U svojoj je mašti, dok je radila na frizurama svojih sugrađanki, iskovala lik onog samo za nju pravog muškarca: bio je visok metar i devedeset i pet, smeđokos, plavih očiju i orlovskog nosa, punih i senzualnih usana.

 

   Brzo je došetala do autobusne stanice. Tu je bilo još nekoliko ljudi, koji su u hladnoj večeri, koja se počela pretvarati u noć, čekali autobus. Osjećajući se sigurnom, zaštićenom, Valentina se ogleda, sigurna kako svog pratioca neće ugledati: uvijek bi nestajao prije nego što bi stigli na autobusnu stanicu.

   Iznenađeno primijeti kako je muškarac ovog puta ovdje: stršio je nad ostalima svojom visinom, a njegove su plave oči, upravo onako plave kako je zamišljala u svojim snovima, odlučno probadale Valentinu. Stomak joj se zgrči, a sve one priče kojih se naslušala o silovatelju, navru joj iz sjećanja, pa umalo da ne povjeruje kako čuje krikove jadnih žena, koje protestiraju zbog nasilnog čina koji se silom vrši nad njima. Svi oni pročitani članci počeše joj se redom prikazivati ispred očiju, baš kao da se nalazi u gradskoj čitaonici, a ne ovdje, u noći, na hladnoći, na autobusnoj stanici.

   Valentina, drhtureći u svom toplom i crvenom kaputu, niz kojeg se slijevao slap njene predivne crne kose, obgrli samu sebe, dlanove postavivši na ramena: još kao djevojčica zauzimala bi taj stav svaki put kad bi je nešto uplašilo. Nestrpljivo je pogledavala u pravcu iz kojeg je trebao stići autobus, ali joj pogled uvijek iznova bježao prema visokom neznancu i protiv njene volje.

   Autobus konačno stigne i Valentina prva uskoči unutra, pokaže mjesečnu kartu i požuri na sam kraj autobusa, jer silazi na posljednjoj stanici, sa koje mora još oko dvadeset minuta pješačiti do kuće roditelja, sa kojima je živjela. Uski i pomalo šumski put već je dobro poznavala, ali je sada, ovih posljednjih mjesec dana, po prvi put osjećala strah dok je prolazila njime.

   U toplom  autobusu odahne, toplina je značila sigurnost, sjedne i sa iznenađenjem se trgne, kad ugleda muškarca kako ulazi u autobus, kao posljednji putnik, pognuvši malo glavu, zbog svoje izuzetne visine. Još nikada do sada to nije učinio. Mora priznati da je zgodan, gotovo lijep, privlači je, ali ... Valentina se kroz prozor zagleda u noć i dok je autobus jurio gotovo pustim uličicama grada, ona se prisjećala jadnih žrtava manijaka, a strah je u njoj sve brže i sve snažnije zauzimao svaki milimetar njenog ustreptalog tijela.

   Slika one posljednje silovane žene, izbijenih zuba, bljesne joj pred očima i ona se strese. Mlado i nekad lijepo lice, unakazio je manijak. Što ako ... Još malo i stižu na posljednju stanicu. Valentina pogledom prošara unutrašnjost autobusa i sa zebnjom shvati da ih je ostalo samo troje koji se voze do posljednje stanice. Jedan gospodin srednjih godina, za kojeg je znala da će odmah skrenuti u suprotnom pravcu od njenog, jer već ga poduže sretala u večernjim vožnjama i pomalo poznavala njegovo kretanje, ona sama i konačno velika nepoznanica: mladić u crnoj kožnoj vindjakni i izbljedjelim trapericama, plavog pogleda koji ne skida sa nje.

 

   Više ništa ne može učiniti, shvati Valentina odjednom, kad se autobus zaustavi, a vozač se na svom postolju okrene i veselo zaviče prema posljednjoj trojki putnika:

   - Zadnja stanica! Laku noć i prijatno vam bilo!

   Valentina ustane, primijeti kako mladić iskače prvi iz autobusa, vješto i snažno i brzo, ulijeće u noć i nestaje. Nije znala radovati se tome ili ne, ali kad iza onog gospodina srednjih godina stupi na hladnoću noći, ponovo protrne i osjeti želju obratiti se gospodinu za pomoć. Snagom volje odlučno zakorači putem kojim je mnogo puta prolazila, a kojim sada prvi put prolazi sa ovako velikim strahom, koji joj oduzima dah.

   I tada ga ugleda. Ukoči se i zaustavi dah: shvati kako joj se visoki, sada je izgledao ogroman, mladić odlučno približava. Iza njegovih krupnih leđa ugleda crno nebo i zvijezde za koje joj se učini kako joj podrugljivo namiguju svojim hladnim treptajima iz dubine Svemira, hladne i ravnodušne na dramu koja će se uskoro odigrati. Valentina se u panici ogleda i vidje kako je upravo u tom trenutku autobus krenuo, vraća se u centar, među svjetla, ostavljajući je samu u tami i na milost i nemilost neznanca koji joj se krupnim i odlučnim koracima približava.

   I upravo kad je Valentina, sasvim obuzeta panikom, zabacila glavu, napela vrat i htjela iz grudiju izbaciti krik straha, krik molbe za pomoć, visoki joj mladić prijazno klimne: odjednom je bio pored nje, a glas mu bio iznenađujuće blag i milovao je ustreptalu dušu Valentine.

   - Ne ljuti se! - zamoli je on. - Znam da si se uplašila, ali već dugo vremena skupljam hrabrost, da ti konačno priđem i kažem...

   Stoje u hladnoj noći i Valentina sa ushićenjem sluša njegove riječi, nesigurne, mucajuće, zbunjene, podiže glavu prema njegovom licu, blagom, molećivom i pomalo uplašenom: bojao se i on, ali iz sasvim drugih razloga, shvati Valentina; bojao se kako će ga ona odbiti.

   Nasmiješi mu se, primi ga pod ruku, pa se na njegov prijedlog vrate na autobusnu stanicu: vratiti će se u centar, popiti nešto toplog, popričati, upoznati se. Zbližiti, možda.

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora