Da li bi nam bilo lakše da znamo i da li bismo se s tom spoznajom znali nositi? Neovisno o tome u koju opciju vjerujemo i neovisno od toga jesmo li u pravu ili ne, ipak ostaje neosporna činjenica da smo tu i da smo »dužni« sami sebi proživjeti ovaj život najbolje što možemo. Znači li to utrku za zaradom, borbu za golom egzistencijom ili uživanje u životu? Jesmo li spremni prihvatiti rizik i posve sigurno ustvrditi, kako je na koncu našeg ovozemaljskog putovanja svemu kraj? Jesmo li spremni preuzeti rizik i napustiti svoje tijelo poput istrošenog starog kaputa, uvjereni da je ono bilo sve što imamo, sve što smo ikada imali? Jesmo li uopće spremni razmišljati o tome kako i kamo ćemo jednog dana otići, ili živimo svaki dan kao da nam je posljednji? Znamo li uživati u životu? Ili ga tek umorni svakodnevnim obavezama trpimo, čekajući da prođe? Govorimo li dragim ljudima kako ih volimo i koliko su obogatili naše bivanje na ovom planetu? Kada smo zadnji puta nekome rekli »Volim te!«?
Znamo li se još uvijek smijati? Pritom ne mislim tek razvući usne u izvježbani osmjeh. Znamo li se uistinu smijati? Smijati se očima, srcem i dušom poput malog djeteta?! Nedavno sam gledala jednu video snimku na kojoj je bilo maleno djetešce, koje se je od srca smijalo jednostavnim zvukovima koje je čulo oko sebe…ono nije trebalo razlog za smijeh. Smijeh je bio sam sebi razlog, ono je bilo smijeh.
Smijemo li se ikada, onako »bezveze« ili tražimo neke velike razloge za smijeh? Čekamo li na »pravi« trenutak da bismo se od srca nasmijali? A što ako taj trenutak nikada ne dođe? Što ako smo, zapravo, blagoslovljeni mnogobrojnim takvim trenucima, a mi ih u vlastitom, namrštenom svijetu nismo svjesni?
Što vidimo kad odemo u šetnju? Da li je naš pogled usmjeren ravno ispred nas, dalek i odsutan; možda gledamo u asfalt pod svojim nogama ili smo mislima tisuću svjetlosnih godina daleko? Da li opazimo tek nemarno na cesti bačen papirić, ili se naš pogled zaustavi na nebeskoj modrini dana? Koliko nam je puta zbog pogrešno usmjerenog pogleda, promakao predivan cvijet koji raste pokraj puta ili cvrkut ptica na obližnjem drvetu – jer su naše uši navikle slušati neke druge frekvencije?
Za vrijeme popodnevnog počinka, kroz otvoren prozor naše sobe dopiru različiti zvukovi. Što najprije čujemo? Svađu bučnih susjeda? Tramvaj koji prolazi gradskom ulicom tik pored našeg prozora? Vrisku razigrane djece u obližnjem parku? Pjev ptica na starom hrastu koji se savija pod težinom svojih godina?
Kad pogledamo kroz prozor, kamo skreće naš pogled? Na susjednu zgradu na kojoj traju radovi već dugih pet godina, ili na park u kojem se igraju djeca? Da li je prvo što vidimo raskopani asfalt na ulici ili prekrasni otočić šarenog cvijeća posađen oko ulične svjetiljke?
Kad razgovaramo sa svojim ukućanima, što prvo vidimo? Činjenicu da su opet zaboravili zatvoriti zubnu pastu i poprskali ogledalo u kupaonici ili vidimo njihovo drago lice na kojem se nazire kako su proveli dan? Vidimo li prvo njihove greške, a tek onda njih? Da li poistovjećujemo njihove greške i njih?
Koje su prve riječi koje izgovorimo ujutro kada se probudimo? Da li je to zahvalnost na još jednom novom danu koji je pred nama ili je to prigovaranje životu zato što nije onakav kakav bismo željeli da bude, naslikan po našim običnim, malim željama?
Znamo li slušati i vidjeti ljude? Ili vodimo tek isprazne razgovore u nastojanju da nam prođe vrijeme i nastupi trenutak koji će nas spasiti kurtoaznog licemjerstva naučenog još u mladosti?
Imamo li vremena za prijatelje? Za dobru glazbu ili šetnju prirodom? Naposlijetku, imamo li vremena za sami sebe? Jesmo li iznutra ispunjeni? Jer, kako ćemo dati nekom drugom ono što nemamo ni sami?
Imamo li vremena za svoju djecu? Za njihove čežnje i snove? Ili ih tek u prolazu nagradimo džeparcem za »ovaj tjedan« i nastavimo svoj užurbani život dalje, s opravdanjem, kako nemamo vremena i tako peremo svoju savjest?
Sjetimo li se svojih roditelja, osim u slučajnim i povremenim prigodama i jesmo li svjesni prolaznosti života? Mnogi od nas, jureći kroz život zaboravljaju, da i njih čeka nerijetko osamljena i prestrašena jesen života. Jesmo li učinili sve što je u našoj moći da njihovu jesen života obojimo zlatnim jesenskim bojama ili smo ih pustili same, u zapećku njihove starosti?
Jesmo li od onih koji život shvaćaju kao divnu i neponovljivu priliku ili smo među onima koji ga tek slučajno žive i pritom zaboravljaju da, barem u ovoj egzistenciji, nema popravaka? Naime, propušteni trenutak se nikada više neće vratiti, ma koliko se mi trudili. Život ne poznaje reprize.
bglavac
irida
edin.kecanovic
