26. ŠTO JE ZABORAVIO POŽELJETI

 

Jedan se čovjek namjerio ubiti, jer je mislio da mu je život prazan i nezanimljiv. Jedino nije znao kako i gdje izvesti to ubojsteno djelo, a da ne izazove nemir i nelagodu bližnjih. Stoga je odšetao daleko u polje, namislivši leći kraj zmijinjega legla, i umrijeti od otrova, možda i od gladi.

No umjesto na zmijinje leglo, čovjek nabaše na čudnoga stranca.

“Što je, život ti onemilio pa si ga naumio skratiti”? upita Stranac. “Ne čini toga, jer život nije ni prazan ni nezanimljiv, već je povlastica i bogatstvo za kojim i anđeli čeznu”.

Zabezekne se čovjek nad ovim riječima. Uvidi da ga Stranac dobro poznaje, i da se valjda radi o čarobnjaku, tko zna, možda i o nekomu još većem... Pa mu se pokloni i reče:

“Jadan sam ti i čemeran. Ništa mi za rukom ne polazi, ničemu ne zapovijedam, pa ni sebi. Kad bih bar malo okusio moć i snagu da nešto osvojim i umijem stvoriti, onda bi mi život zasigurno omilio”.

“Hajde da vidimo”, reče Stranac. “Pruži Mi dlan”.

Nevoljnik tako učini, a Stranac kane iz kažiprsta sitnu kap na dlan. Kap bljesnu i nestade.

“Dao sam ti moć da možeš što hoćeš“, objavi.

Čovjeku se sve učini ludom šalom. Ipak, on pogleda u oblak i naredi mu:

“Hej ti tamo, pljusni kišom”!

Smjesta ga oblak posluša, izlije se pljuskom. Čovjek zine od čuda, pogleda u Stranca... a ovaj mu naoči ishlapi, baš kao i njegova kap moći.

Onda se čovjek uputi poljem, i kao u igri poče naređivati cvijeću, leptirima, mirisima, lišću... da procvjeta, da zamiriše, da proleti, da zatrepti... i sve ga je slušalo.

“Hm”, reče. “Pa ja sam zbilja kralj na zemlji. A maločas sam se htio ubiti! Što se ovo dogodilo”?

Budući da je odgovor na ovo pitanje ležao daleko izvan njegove glave, čovjek se vrati svojim tajnim željama.

“Što bih sad smio za sebe poželjeti? Najljepšu djevojku u selu”!? 

Ni da izbrojiš do pet, a na stazi se pojavi prelijepa djevojka. Smiješila mu se, kao da ga poznaje. On ju uze za ruku i osjeti da mu ne treba ni pitati – znao je njezin odgovor.

Kako djevojka, tako i sve drugo: prilazilo mu je na samu njegovu pomisao. Pritom se sve to činilo prirodnim. Veliko ili malo, obično ili neobično: sve ga je i čulo i slušalo. A on, kako bi mu pogled pao na ovo ili ono, odmah bi to i poželio... nemoćan zaustaviti htijenje, narediti sebi da ne želi.

Njegov se život otada pretvorio u niz zahtjeva za ovim i onim. Kako su se zahtjevi množili, tako je nalazio sve manje vremena da uživa u svekoliku obilju koje je posjedovao. Na obali mora ljetnikovac je zjapio prazan, uzalud čekajući da on nađe vremena za nj - da stigne, da se okupa bez žurbe, da sluša bijeli šum prolaznosti. Jednako je i planinska kuća samovala. Jednako i tolika imanja, tvornice, konjušnice, prijateljski dogovori, trgovački ugovori. Žena i djeca malo su ga kada viđali. A kad bi se zadesio kod kuće, bio bi to kratkotrajan, nemušt boravak.

“Ti imaš ljubavnicu”, prigovorila mu je jednom njegova žena ljepotica.

Čovjek se zapanji.

“Gle, kako mi to već nije palo na pamet...”

I smjesta nabavi sebi ljubavnicu, jednu, pa još jednu, pa redom mnoge.

Onda ga žena ostavi, vrati se roditeljima, povede i djecu. Čovjek se najprije osjeti pogođenim, čak očajnim. No smjesta se sjeti da ima moć da ju vrati. I okrene ženinu volju u pravcu vlastite kuće, i žena se pokajnički vrati. Ali njega to ne obraduje, naprotiv, snuždi se, ne znajući zbog čega.

Umoran, razboljen, jednoga je dana sebi rekao:

“Nešto nije u redu. Morat ću pronaći Stranca da Ga upitam jesam li negdje u nečemu pogriješio”. 

Prošeta onim istim poljem, sjedne ublizu zmijinjega legla, i čekaše, spreman čekati do smrti, spreman ne vratiti se u onaj strašni život imanja i moranja.

Čekao je danima. Smalaksao je od umora, gladi, i žeđi, ali je izdržao da ne naloži stoliću da se pred njim prostre.  “Neću”, govorio je. “Bolje i umrijeti nego biti rob”.

Kad je već bio na rubu nesvijesti, pojavi se Divni Stranac.

“Rob”?! reče smiješeći se. “Zar si ti rob, a imaš sve što čovjek pod nebeskom kupolom želi imati”?

“Ne znam, ne razumijem”, jedva prošapće čovjek. “Moć da imam nije me usrećila. Želja me i dalje bičuje kao umorno kljuse, a ja više nemam snage da se ičemu radujem. Zato uzmi tu moć od mene, Stranče, molim te, i vrati mi moju dobru staru nemoć”.

“Dobro”, reče Divni, “ne boj se, sve se ovoga časa smješta na staro mjesto. Kad se vratiš kući, nemoj se začuditi: to će biti tvoja nekadašnja kuća. Ženu ćeš zadržati, ako joj pokloniš ljubav i pažnju, kako i dolikuje. Sve drugo će te napustiti”.

“Oh, neka, neka me sve drugo napusti”, s oduškom će čovjek. “Ali reci mi još samo zašto sam bio tako nesretan – kakav sam propust počinio”?

“Toliko si se žurio sa željama, da si zaboravio poželjeti zadovoljstvo”.

 

Oni znaju zašto daju onima koji ne znaju...

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (neobjavljeno)