20. ŠTO JE NA SVIJETU NAJLJEPŠE

 

        “Što je na svijetu najljepše”? pitao je Divni Stranac društvance, natisnuto oko Svojih nogu.

        “Ne znam što je najljepše. Ali znam što bi za mene bilo najljepše. Kad bih smaknuo s pleća ovaj križ”, reče čovjek srednjih godina, umornoga lika. Okrene se drugima i nastavi:

“Pitate koji to križ nosim, a zdrav sam i bogat? Nosim križ tijela. Kao i vi - samo što vi svoje tijelo ne doživljavate kao križ i tamnicu. Da, ja na leđima prtim tamničku uzu, u kojoj brojim dane do slobode. Ni žena, ni djeca, ni imanje, ni novac, ne mogu me tako usrećiti, kao što bi me usrećilo oslobođenje od ovoga sužanjstva”.

Društvance je šutilo, poneko zbunjen, poneko negodujući, a svi pogledavajući Stranca da vide što li će On. Stranac je sjedio nijem, oborenih očiju. Onda je podigao pogled i nasmiješio se.

“Da čujemo dalje...”

        “Kad nestanem u Tebi, ja tada ne znam kako mi je. Ali kad se  poslije opet nađemo u dvoje, pa o nestajanju pričamo, taj je trenutak meni najljepši”, reče mlada žena.

        I opet se društvance uzljulja, nalik na morsku vlasulju u struji. Starije žene uzvinuše obrvama, nekima se u grlu probudi kašalj. Stranac je i opet šutio, i opet gledao preda se, i opet podigao pogled, smiješeći se.

        “Da čujemo dalje...”

        “Meni je najljepše kad uvečer oko stola skupim svoju obitelj, staro i mlado, pa kad se zajedno pomolimo. Tada dišemo složno, gotovo jednim dahom, i jedni se drugima podupiremo”, progovori težak kvrgavih ruku.

        “Da čujemo dalje...”

        I ljudi su redali što im je najljepše na svijetu. Čule su se svakojake ljepote. Svi su pozorno slušali svakoga, jer u tomu što je komu najljepše vidjelo se i tko je kakav, i što mu nedostaje. Iako su mislili da se dobro znaju, ovi ljudi su se, zapravo, prvi puta upoznavali. Pritom je bilo  iznenađenja i zaprepaštenja.

        Padala je večer, nenametljiva, ljubičasta. Onda je u sobu uletjelo usplahireno dijete; bilo se izgubilo majci, pa ju je posvuda tražilo. Divni ga zovnu k sebi, posjednu ga u krilo, i upita ga:

        “Reci mi, ako znaš, što je na svijetu najljepše”?

        Dijete je šutjelo i uzdisalo. Nije htjelo ni o čemu misliti, ni o čemu govoriti, što se nije ticalo njegove majke.

Stranac mu pokretom ruke stvori slatkiš. Ali dijete ga ne htjede uzeti. Zatim mu stvori loptu. Dijete ju ni ne pogleda. Onda mu je redom stvarao maštovite stvarce, neobične igračke. Dječak je od njih odvraćao glavu. Poslije toga Stranac mu stvori štene, košaru s macom i mačićima, luk i strijelu, papigu, čarobni štapić, škrinjicu sa zlatom, sat... Ništa od toga nije zanimalo dječaka.

        “Reci nam, što bi htio”? upita ga napokon.

        Dijete jedva protisne kroz zube:

        “Hoću svoju majku”.

        “A tako. Je li ona tamo tvoja majka”? upita ga Divni i pokaže mu zaplakanu ženu, koje čas prije nije bilo tu.

        S krikom radosnoga pauna dijete poskoči sa Strančeva krila, i jurne k majci. Majka ga zagrli i sva ga sretna obaspe poljupcima, jer je i ona bila pošla za djetetom u potragu. Nije pamtila kako se ovdje obrela. Sad su oboje ronili suze radosnice.

Ostali su promatrali taj prizor, osjećajući da ga je Stranac svima njima upriličio.

“što je, zbilja, na svijetu najljepše”? progovori Divni kad je dječačić zaspao na majčinim grudima. “Pa vidjeli ste... ljubav, koju ama baš ništa drugo ne može prekupiti, ništa drugo zadovoljiti osim onoga što ona voli. Za malo dijete, to je majka. Za veliku djecu, to je Bog”.

 

 

Zorna je obuka najbolja...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)