60. ŠTO JE ISTO, A ŠTO RAZLIČITO

 

        Divni Stranac sjedio je pod jasenom, i pričao jasenarima Svoje priče. Jasenari u jednomu času više nisu čuli nijednu riječ. Kao da su oglušili. Ali su zato vidjeli da iz Strančevih usta izlaze neke neviđene stvari. Gledali su i gledali, ne usuđujući se išta reći. Svatko je, naime, mislio da on jedini vidi to što vidi.

        Kad je Stranac otišao, ljudi se zgledaše.

        “Vidjeh što ne može biti”, reče jedan častan i od svih poštovan starac.

        “Hvala Bogu da si progovorio, starino”, obradovaše se mnogi. “Tako znamo da nije priviđenje ono što smo vidjeli. Nego da progovorimo i mi, da jasno i glasno kažemo što su nam oči svjedočile”.

        “Vidjela sam neprekidnu nisku dragulja, a dragulji - sve ljepši od ljepšega”, prozuknu jedna žena, i onesvijesti se od uzbuđenja.

        “Vidio sam slap bijele vode, koji je padao na Njegova stopala, i nestajao u zemlji”! uzviknu neki čovjek, pa se i on nađe blizu nesvijesti.

        “Vidio sam roj leptira, i svakomu je na krilima bilo ispisano po jedno slovo riječi “divni”!

        “Vidio sam prozirno zlatno jaje, i znao sam da je to cijeli svijet”.

        “Vidio sam munju”.

        “Vidjela sam zraku svjetlosti”.

        “Vidio sam mač”.

        Zgledaše se opet. Ušutješe zbunjeni. Naposljetku progovori onaj starina:

        “Ljudi! Što vam se čini - jesmo li vidjeli isto, ili različito”?

        “Različito”, odapeše svi jednogrlice.

        “Ljudi! Ima li ičega da je isto, a što vidjesmo svi skupa”?

        Ušutješe opet. Namrgodiše se. Svatko je bio spreman zaratiti s drugima, a u ime svojega viđenja.

        “Što hoćeš reći, starče”? upita onaj, koji je vidio slap. “Da se u ime istote odreknemo toga što su nam oči vidjele? Kako će drugi, ne znam, ali ja sigurno neću”.

        Ostali zagrajaše, povladiše čovjeku, potvrdiše da se neće odreći svojega viđenja. Pomalo ratoborno.

        “Ljudi”, kaza opet starac. “Ne traži se to od vas – da zaniječete što vam je bilo dano očima vidjeti. Čuvajte svoje viđenje, milujte ga, ono je vaše. Ali ne prezrite tuđe viđenje – ono je jednako vrijedno udivljenja kao i vaše”.

Ljudi su šutjeli, na rubu toga da ka`u “tako je”. Ali nitko to ne izusti. Umjesto toga, upita ona žena što je vidjela dragulje:

“Ka`i, ima li išta isto, a što smo svi jednako vidjeli”?

“Reći ću vam što je isto. Njegova usta”.

 

 

        Razbucati istotu lakše je, nego istu prepoznati u razlikama.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)