74.  ŠTO ĆE MI PJESME

 

        Jedan je čovjek pisao, i pisao, i pisao pjesme. Nadahnuće se točilo kroza nj ne pitajući ni za hoću, ni za neću; ni za dan, ni za sat. Silovito je ono bilo, i moglo mu se onako kako mu se htjelo.

Najprije su to bile pjesmene cjeline, oble, i posve čitljive; poslije samo kitice; još poslije samo stihovi, pomalo nejasni; i naposljetku iz stihova stadoše ispadati izvjesne riječi, koje su u sebi zgusnule sjaj i zvuk prethodno napisanoga, ali su bile posve nerazumljive.

 

        Kad je ovim putem prošao Stranac Divnoga Lika, čovjek je u Njemu prepoznao svoje nesavladivo nadahnuće. Istrčao je na cestu, prepriječio Mu put.

        “To si Ti, znam da si to Ti! Ostani trenutak sa mnom! Cijeli sam život proveo sa svojom mišlju o Tebi, i ništa mi drugo nije bilo važnije! Dopusti mi da Ti kažem, da Ti pokažem što nikomu nisam...”

        Bez riječi, Stranac pođe s čovjekom u kuću.

        Tamo bude posjednut u najdublji naslonjač, a onda Mu pjesnik sjede do nogu i uze čitati pjesme i stihove, riječi moćne i razumu nedoletne. Već je pala noć, a domaćin je još uvijek zaneseno čitao.

“De, počuj ovo... A tek ovo...”

Utonuo u naslonjač, Stranac je slušao zatvorenih očiju.

        Svitalo je, domaćin je još uvijek čitao. Nije primijetio da dan odmiče put nove večeri. Nije podizao pogleda sa svojih papira. Možda ne bi primijetio ni Strančev odlazak, da ga je bilo.

        U jednomu času zastade da gutne vode; kad je odložio čašu, stiže se začuditi:

“Gle, kako li je propanulo vrijeme, kao voda kroz pijesak... Ah, odgovor je lak: Ti si tu”.

        “Jesam li”? tiho se oglasi Stranac.

“Gotovo ne mogu vjerovati da Ti čitam stihove, koje sam Ti pisao dok si bio tko zna gdje daleko...” I čovjek uze ljubiti požutjeli papir.

        “Čeznem za tim da ti budem taj papir”, prozbori iznenada Stranac uzdrhtalim ženskim glasom.

        Čovjek se trgne. Prvi se puta zagleda u lice svojega nadahnuća. Pred njim je sjedila tužna i prekrasna žena.

        “Dokle ćeš Mi čitati pjesme”? prošapće ona, a košulja joj na grudima zatreperi kao grm probuđenih ptica.. “Željna sam ljubavi...”

Čovjek, zbunjen, propenta:

“Ovo je ljubav... pružam Ti ju... Cijeli sam Ti život posvetio pišući ovako... zar ne čuješ? Zar je moguće da Me upravo Ti ne shvaćaš“?

 Ona vrisnu najženskijim vriskom:

“Ja čekam da Me istinski pogledaš! Mene, a ne biće tvojih pjesama. Od svojih Me pjesama i ne vidiš! Gledaj, Ja sam tu, u tvojoj sam kući. Što će Mi pjesme, hoću tvoje ruke i poljupce”!

       

         

        Kad misao na Nj, kad riječ o Njemu zasjeni Njega...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)