39. ŠTO ĆE ME BOG PITATI

 

        Jedna je duša pri odlasku iz tijela gorko plakala.

        “Nisam bila što sam trebala biti”, ječala je očajnički.

        Rođaci, prijatelji, svećenik, i razni uglednici stajali su oko kreveta, zbunjeni. Jer duša koja je umirala okušala se u karijeri učenjaka i pjesnika; učenjak-i-pjesnik bio je ovjenčan mnogim slavama zemlje, okađen tamjanima obožavanja i zahvalnosti.

        “Zar nisi bio najveći pjesnik svojega doba”? nagnuo se nad postelju njegov vjerni prijatelj, zapisivač njegova ljeporječja.

        “Ah, nije to ono što sam trebao biti”, ponavljao je samrtnik.

        “Zar nisi ostavio ime uklesano u mramoru ljudskoga pamćenja”? prionuli su rođaci.

        “Ah, nije to ono, nije ono...”

        “Zar nisi bio najveće nadahnuće mojega života”? progovoriše tolike žene jednim glasom.

        “Ne, nije to ono što sam trebao biti...”

        “Zar nisi bio ponos našega naroda i naše vjere? Ures vremena? Neprispodobivo čudo darovitosti – um kakvoga žena više ne rađa”? govorahu svećenik, gradonačelnik, i ministar kulture.

        “Bog me neće pitati jesam li bio nečiji ures i ponos”, jaukala je duša. “Bog će me pitati jesam li ja bio ja”.

 

 

        Što je važno u prizemlju, smijurija je u nadzemlju.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)