Stjepan Mohorovicic roden je 20 augusta 1890 godine u Bakru a umro je 13 veljace 1980 godine u Zagrebu. On je bio jedan od najvecih hrvatskih znanstvenika 20 stoljeca. Njegov otac Andrija Mohorovicic je takoder bio jedan od najvecih svjetskih geofizicara. Naziva se "ocem positroniuma" jer je u svom najznacajnijem radu predvidao postojanje positroniuma. Positronium je granicno stanje elektrona i positrona( anti-elektron) pa je prema tome laksi atom. Mohoroviciceva predvidanja positroniuma publicirana su prvi puta 1934 godine od strane vodeceg njemackog znanstvenog magazina Astronomische Nachrichten i tu ga Mohorovicic naziva "electrum". Eksperimentalno je otkriven 1951 godine od strane Martina Deutscha i tada je nazvan positronium. Stjepan Mohorovicic je takoder za nas znacajan po tome sto je dao jednu svoju originalnu teoriju o postanku Mjeseca.

Mjesec je Zemljin prirodni satelit koji se okrece oko Zemlje na udaljenosti od oko 400 tisuca kilometara. Postoji jako mnogo teorija o postanku mjeseca. Najnovije teorije predvidaju da je Zemlja imala cak dva satelita i da je iz kolizije manjeg sa vecim nebeskim tijelom nastao Mjesec onakav kakvog ga danas znamo. Druge teorije opet pretpostavljaju da je Mjesec nastao iz kolizije planetoida velicine Marsa i Zemlje. Ostaci planetoida ostali su u orbiti oko Zemlje a s vremenom se taj ostatak materijala okupio i formirao nama najblize nebesko tijelo. Vanjski slojevi Mjeseca su bili tekuci da bi se kasnije stvorila skrucena kora ohladenih stijena. Slijedecu milijardu godina povrsinu Mjeseca bombardiraju asteroidi koji stvaraju bazene a potisnuti materijal tvori planinske prstenove. Kora se sa vremenom hladi a hladenjem magme nastaju mora. Lava u morima je mlada milijardu i pol godina od samoga bazena. Plast se nastavlja hladiti pa lava pri udarcima asteroida vise ne moze prodrijeti na povrsinu. U kosmickom prostoru preostaju jos samo manji objekti pa ksnijim manjim udarima nastaju manji krateri.

Najrasprostranjenije stijene su bazalt i anortozit sa gabrom. Minerali od kojih se sastoji tlo su piroksen,plagioklas,ilmenit i olivin. Zbog pomanjkanja kisika i nedostatka oksidacije u usporedbi sa Zemljom Mjesec ima daleko manje vrsta minerala. Mjeseceva kora je debela 60 do 100 kilometara, ispod nje lezi sloj od 1000 kilometara gustog, hladnog stijenja i u unutrasnjosti se nalazi ohladena jezgra. I to je vjerojatno razlog zasto na Mjesecu nema globalnog magnetskoga polja izuzev sto su u novije vrijeme otkriveni sektori koji formiraju magnetosferne sisteme.

Medutim nasa teorija postavlja principijelno drugaciju sliku postanka Mjeseca. Suncevi ili pak zvjezdani parovi prilicno su dobro zastupljeni u nasoj galaksiji. Zovu se jos binarni sistemi i ima ih razlicitih vrsta. Spomenuo bih ovdje slucaj binarnog sustava Mizara i Altara u sazvijezdu Velikoga Medvjeda. Sirijus, prividno najveca zvijezda na nocnom nebu, takoder ima svoga binarnoga partnera. Mozemo li pretpostaviti da je nase Sunce takoder imalo svoga partnera i da je i ono bilo komponenta binarnoga sustava. Mnogi vjeruju takoder da su onda u nasem kosmosu stale djelovati kolizione sile i da se od fragmenata sunca koje je bilo partner oblikovao nas suncani sistem. Fred Hoyle je drzao na primjer da je suncev partner vremenom eksplodirao kao supernova izbacujuci mnogo materijala od kojega se kasnije mogao formirati planetarni sustav. Mi medutim imamo principijelno drugaciju sliku nastanka planetarnoga sistema odnosno zemljinoga satelita: mi pretpostavljamo da je citav nas solarni sistem bio binarni sistem u kojem suncani partner prolazi razvoj od sunca kakvog danas poznajemo preko crvenoga giganta koji svojom velicinom dolazi do rubova danasnjega solarnoga sistema da bi zavrsio svoj razvoj kao takozvana "neutronska zvijezda" koja svojom povrsinom nije veca od danasnjeg nasega Mjeseca. Odatle zakljucujemo da je nas Mjesec samo taj preostatak crvenoga giganta i da je rijec zapravo o neutronskoj zvijezdi ili onome sto mi zovemo neutronska zvijezda. Odatle nam se cini da bi u suvremenoj astronomiji trebalo saciniti nekoje korekcije u pogledu nasega razumijevanja takozvanih neutronskih zvijezda koje su posljednji stadij u razvoju i evoluciji Sunca.

zlatan gavrilovic kovac