Duboko u utrobi zemlje u nepreglednim podzemnim hodnicima živjeli patuljasti ljudi s rogovima. Starmali bijaše njihovo ime. Boljih kovača od njih svijet nije vidio. Rijetko su ljudi zalazili k njima, a oni još rijeđe izlazili na površinu. I ova dva svijeta življaše sasvim odvojeno. Satrmali su vladali podzemljem, a ljudi nadzemljem. Rijetko se susretaše. No uskoro rat bijesnio zemljom čovjeka. Ljudi su se uvijek nešto svađali, prepirali i na posljetku ratovali. Nije bilo tako u zemlji Starmalija. Red i rad vladao je oduvijek i svi su znali koja je njihova zadaća i gdje im je mjesto, što se nije moglo reći i za ljudski rod. Princ sedmog kraljevsta odluči uvesti red u zemlju čovjeka. No kako su ljudi slušali samo govor mača, bilo mu je potrebno oružje kojim bi primirio zaraćene strane i napokon uveo red u kaos koji je vladao stoljećima. Stoga odluči sići u zemlju Starmalija i ponizno ih zamoliti za pomoć. Znao je princ da su ovi patuljasti ljudi odlični kovači i mač iskovan od njihove ruke sigurno bi napokon donio mir ljudskom rodu. I spusti se on u utrobu zemlje. Oči su mu se teško navikavale na polumrak koji je vladao ondje. Morao je puzati pogrbljeno, jer podzemni su hodnici bili dovoljno visoki za Starmalije, no ne i za čovjeka. Puzao je i puzao, ni sam ne zna koliko dugo dok napokon nije stigao do neke podzemne dvorane gdje ga na ulazu dočekaše dva Starmali čuvara.

- Što radiš ovdje, čovječe?-začuđeno će jedan od njih.

- Dopustite da se predstavim. Ja sam princ sedmog kraljevstva u zemlji čovjeka kojom bjesni strašan rat. Sišao sam k vama da vas ponizno molim da mi iskujete najsnažniji mač što su ga ljudske oči ikad vidjele i ruke držale. Samo on može vratiti red i donijeti mir ljudskom rodu.

- Vaši ratovi nas se ne tiču. Što se događa gore u zemlji čovjeka, nisu naša posla. Zašto bi se miješali u vaše sukobe? Mi imamo red, uplićući se u vaše razmirice kaos bi se samo proširio na našu zemlju. Ljudski rod ne zna za red i mir, uvijek se nešto buni, uvijek nešto zanovijeta i uvijek smišlja način kako prevariti. Vrati se odakle si došao. I ne dolazi više! –odlučno će Starmaliji.

- Ali ako mi ne pomognete sad, rat bi se mogao proširiti i na vašu zemlju-uporan je bio princ.

- Ne! Uplitanjem u vaše probleme, rat će se sigurno proširiti i na nas. Učinit ćemo kao što smo uvijek radili. Nećemo se susretati s čovjekom! Oduvijek je bilo i bit će podzemlje naše, nadzemlje vaše. Što ćete raditi s njim, nas se ne tiče! A sad odlazi! Odlazi! –povikaše Starmaliji i uperiše svoja koplja u princa.

Ali princ nije htio samo tako odustati. Morao je učiniti sve kako bi spasio zemlju čovjeka.

- Zahtjevam da me vodite vašem vladaru!  Ako me on odbije, obećavam da ću otići i nikad se više neću vratiti. I obećavam da ni jedan čovjek nakon mene više neće kročiti u zemlju Starmalija.

- Mislim da se to vladaru, neće svidjeti. Ali ipak on ima zadnju riječ, on odlučuje. Polazi! Slijedi nas! Idemo ovim putem!-rekoše ljutiti Starmaliji i krenuše prema podzemnom dvorcu svog vladar. Tračak nade zasja u prinčevom srcu.

Veličanstven je bio dvorac Starmali vladar. Svo drago kamenje podzemlja krasilo je njegove zidine. Prozori i vrata bili su načinjeni od samog zlata. Nešto tako prelijepo princ nikad nije vidio u ljudskom svijetu.

- Kad stigneš pred vladara, ni u jednom trenutku ne smiješ podignuti glavu. Nitko ne smije biti veći od vladara, jer on je najveći u našoj zemlji. Ne smiješ ga gledati u oči. Smiješ govoriti samo kad ti se on obrati. Jesi li razumio?

-  Razumio sam - odgovori princ.

Starmali dovedoše princa pred svog vladara. Princ učini onako kako su mu savjetovali.

- Ti si dakle taj čovjek koji se drznio sići u naš svijet. I ne samo to! Toliko si drzak da zahtjevaš da si iskujemo mač s kojim bi doveo red u svoju zemlju. Pa zar ne znaš da se Starmaliji nikad ne miješaju u tuđa posla!?

- Vladaru, molim vas, kad bi ste mi dopustili...

- Tišina!-poviče vladar Starmalija-Nisam ti dopustio da zboriš. Kod nas se pravila poštuju, zato kaosa nema, a kod vas svatko radi što ga je volja i onda silazite k nama po pomoć kada sve to postane neizdrživo. Zašto bismo vam pomogli? Zašto bismo se uplitali u nešto što nas se ne tiče? Hoće li nakon tebe doći i drugi, koji će isto tako za sebe zahtjevati nepobjedive mačeve i neće li samim tim kaos postati još veći? I ne samo to proširit će se i na nas! Toliko smo stoljeća odolijevali vašim sukobima ne miješajući se, zašto bi sad napravili iznimku? Reci prinče, dopuštam ti da zboriš.

- Ljudi se plaše podzemnog svijeta. U njega pokapamo svoje mrtve i za nas je on zabranjen. Spustiti se u podzemni svijet, za čovjeka znači umrijeti. Ali da se ja nisam spustio, čitavi moj svijet bi umro. Podzemlje bi onda bilo prenapučeno ljudskim dušama, a to bi značilo da vaš svijet više ne bi imao mira. Vidiš, zašto smatram da mi trebate iskovati taj mač, jer njime ne spašavam ja samo svoj svijet, njime i vi spašavate svoj. Reci mi vladaru, kako bi to izgledalo da se u zemlju Starmalija na jednom sliju rijeke umrlih ljudskih duša. Zar to ne bi donijelo kaos? Zar to ne bi značilo kraj vaše zemlje? Iskujte mi mač i obećavam ti da se to neće dogoditi. Taj mač će uvesti red u moj svijet i ni jedan čovjek nakon mene neće sići u podzemlje, naravno ako mu zato nije došlo vrijeme.

Vladar Starmalija ga sasluša. Mudre su mu se učinile prinčeve riječi. Htio je zadržati red i mir u svojoj zemlji i stoga prvi put odluči se umiješati u ljudska posla. Naredi svojim najboljim kovačima da iskuju princu mač. Tri su dana i tri noći kovači naporno radili dok ga nisu zgotovili. Veličanstven je bio taj mač. Lak poput perca, a oštar poput najoštrije britve.

- Vjerujem ti, prinče sedmog kraljevstva. Idi sad u zemlju čovjeka i donesi joj napokon mir za kojim tako dugo vapi. Držim te za riječ da će vaši sukobi od sad pa navijeke ostati samo vaši.

Tako je i bilo. Mač iskovan u zemlji Starmalija donio je slobodu i mir zemlji čovjeka. I uistinu ni jedan čovjek nije više sišao u podzemlje, ako mu zato nije došlo vrijeme.