Malo zabačeno selo u šumama Hrastovičke gore. Izvan svih glavnih prometnih tokova, ali u predivnoj prirodi. Obrađena polja, livade, okolo šume stoljetnih borova. Na uzvisini iznad sela ostaci srednjovjekovnog grada podignutog za obranu od turskog nadiranja u 16. vijeku. Danas još dobro očuvane ruševine koje više nitko ne obilazi. U tom idiličnom, iako zaostalom kraju, živio zemljoradnik, nazovimo ga Drago, sa svojom obitelji. Imao ženu, dva sina i kćer. Živjelo se teško, gotovo mukotrpno, ali ipak mirno i lijepo. Teško se radilo po čitav dan, navečer se odmaralo uz vatru s ognjišta i nepresušne priče starih ljudi. Zimi kad zapadne snijeg selo je bilo odsječeno od svijeta, ali se ipak živjelo uz zalihe proizvedene na imanju.

 Starci pomalo odlazili na onaj svijet, a mladi u gradove za poslom i lakšim životom. Tako malo po malo otisnuše se u svijet i Dragina djeca. Kćerka završila za medicinsku sestru, otišla živjeti u Švicarsku i tamo se skrasila zauvijek. Jedan sin postao inženjer, radio po čitavom svijetu na raznim gradilištima, elektranama. Na kraju se usidrio u Njemačkoj i zasnovao obitelj. Drugi sin završio pravo, otišao živjeti na more.

 Onda iznenada umre Dragina žena, nije uspio doći niti liječnik. Iako već vremešan, Drago ostao živjeti u svom selu, na imanju.Zvali su ga i Švicarsku,i u Njemačku i na more,ali on nikako nije mogao napustiti svoj kraj i svoju kučicu i zemlju. Radio je koliko je mogao, ali i to je svake godine bilo sve manje i manje. Kada bi ga posjetila djeca svaki put im je aute natrpao domaćim proizvodima. Unuci su u početku dolazili na školske praznike, bilo je zanimljivo boraviti kod djeda na selu. Vremenom se i to prorijedilo. Boravak na selu je postao dosadan. Mladi ljudi su željeli nešto novo, dinamično, ono što je „in“, a ne biti u nekom zabitom selu. Uvriježilo se kao običaj da se čitava obitelj sakupi za Dragin rođendan, barem jednom godišnje da se svi nađu na okupu. A onda su se počeli pomalo osipati. Nekome je bilo predaleko putovati, drugi nije mogao uzeti odmor u tom terminu, unuci su bili prezauzeti, i tako dalje i tako dalje. Onda su počele stizati čestitke ocu i poneka djedu za rođendan, uz obaveznu ispriku zašto baš taj dan ne mogu doći k njemu. Drago bi svaki put priredio pravu gozbu za taj dan, a uzvanika sve manje i manje. I čestitke su bile sve rjeđe. Tek ako bi pokoja zalutala. Neke svoje unuke jedva da bi prepoznao, nije ih vidio godinama.

Selo je postajalo sve pustije i pustije, Dragine generacije više i nema, jer poživio je dugo, a mlađarija se razišla. Tek ako bi netko od potomaka njegove generacije ponekad zalutao u selo, a i taj više nije poznavao Dragu.

Za svoj devedeseti rođendan starina Drago priredio gozbu kao i obično,uz pomoć jedne  mlade susjede,od nekih sedamdesetak godina. Tog dana nije stigla baš niti jedna čestitka. Čekao Drago čitav dan nadajući se da će barem netko od sada već široke obitelji , jer dočekao je i praunuke, zalutati u selo, da s njim nazdravi. Ali nikoga. Izlazio Drago svaki čas pred kuću i gledao nizbrdo cestom sve očekujući barem nekoga. Nitko se nije sjetio starca i njegovog životnog goda.Pred sumrak Drago obuče svoje svečano i jedino odijelo koje je imao,uzme štrik i ode u voćnjak . Napravio je omču,zavitlao je preko oraha .Naslonio se na drvo,a pred očima prošao mu je cijeli njegov život.Mladost,draga Stana kao mlada djevojka,djeca kako su se rađala,onako mali i sićušni, kada nije ni pomišljao da će jednom biti odrasli,imati svoju djecu,pa i unuke……

Iz razmišljanja trgne ga veseli dječji glasić-Djede gdje si?Ja sam stigao.Gladan sam.

I u času stvori se kraj njega njegov najmlađi praunuk Vedran i baci mu se u zagrljaj ,čekajući da ga pradjed poljubi.Ipak je on najmlađi i najrazmaženiji u cijeloj toj obitelji.

Drago je zagrlio Vedrana,a suze su mu grunule na oči.Od suza samo je kao kroz maglu vidio svoje ostale praunuke, unuke,sinove,njihove žene, kćer s mužem.Nije ih vidio,ali ih je čuo.To kao da

 je  cijela brigada stigla u njegov voćnjak i okupirala ga.

-Tu smo kod oraha,veselo odgovori.Spretno i brzo skine štrik sa grane i baci ga u grmlje.

 

 

A u kući svečano postavljen stol i priređena prava gozba samo je čekala da se pozdrave s njim,čestitaju mu jubilarni rođendan i navale  na domaće delicije. Samo je izgledalo tako kao da u  današnje moderno i ubrzano doba ljudi ne vode računa o nekom tamo starcu i njegovoj obljetnici. On je to pomislio,ali zadovoljno i sretno zaključio , kako se ipak ,na sreću,prevario.