Prije par godina bila sam oličenje sreće. Uspješna u školi, zadovoljavajućeg izgleda, unesena u sadašnjost.. Danonoćna tulumarenja, pristojan džeparac, i što je najvažnije imala sam porodicu. Doduše, manje-više srećnu ali sam je imala. I onda je u moj život ušetao ON. Bio je moja prva ljubav, ona prava.. Zbog njega sam bila spremna sve ostaviti, mamu, brata, baku.. Svoj "život", jednom rečju rečeno. Mnogi su bili protiv nas, naročito moja porodica. Mrzila sam ih svaki put kad bi nesto rekli protiv njega, čak i mala sitnica mi je bila dovoljna da "puknem". I desilo se ono čega su se bojali svi, zatrudnila sam. Na početku sam bila zaprepaštena, utučena, nisam znala šta bi sa sobom, s djetom. Poslje mi se ta činjenica počela dopadati i odlučili smo da zadržim djete. Moja majka, naravno, ništa nije znala, tek je oko šestog mjeseca, kad mi se trubuh uveliko počeo debljati, počela sumnjati. Svaku sam joj sumnju odgnala s varkama. Na svaki njen test imala sam spremljenu taktiku. Nisam joj se mogla povjeriti, jednostavno, to je bilo jače od mene. Sa sedam mjeseci pobjegla sam, na njegov nagovor, s njim njegovoj kući. I tu se sve raspalo. Više ništa nije bilo isto, pa čak ni naša ljubav. Majka me je pokušala nagovoriti da se vratim, i nakon mnogo svađi, odustala je. Zamrzila ga je. I mene donekle. Tad smo prekinule svaki kontakt. Otad mi je više odmagala u životu nego pomagala. Vjerovatno sam to i zaslužila. Najviše mi je bilo žao brata, ali bilo je vrijeme da svako krene svojim putem. Nakon dva mijeseca, rodila sam živog i zdravog sina, malca bez kojeg više ne bih mogla zamisliti svoj život. Njegovi su me roditelji, iz meni još uvijek nepoznatog razloga, počeli sve manje i manje cijeniti. Mogla sam se truditi do besvijesti oko njih, ali bezuspješno. Nakon nekog vremena, prestala sam, izgubila sam svaku volju. Posvetila sam se svom suprugu i djetetu, i osnivanju zajedničkog doma. Njegova ljubav je svakim danom sve vise jenjavala, a svađe su postale naša svakodnevnica. Njegovi roditelji su postali grozne osobe. Ništa što učinim im nije bilo po volji, skoro im je smetao i zrak koji udišem. Govorili su mi svašta, a kad bih im se suprostavila orilo se cijelo selo. A on je, naravno, bio na njihovoj strani. Ipak, oni su mu ono najvažnije, pored dijeta. Svaki put kad bih rekla nesto kontra njih, njegova šaka je letila ka meni. ...Prošlo je dosta od tad. I ništa se nije promjenilo. Još uvijek sam pod njihovim krovom, pod njihovom kontrolom, šutim, trpim. I sve zbog mog malenog. Ne želim da i on odrasta bez oca kao što sam ja. Moj dragi više nije onaj čovjek kojeg sam nekad davno upoznala. Ni ja više nisam ista osoba. Psihički, ja sam davno umrla, nema me. Osmjeh je tu samo da zavara ljude oko nas. Nitko ne zna šta se dešava iza zatvorenih vrata.. Volim ga, ali u kolikoj mjeri, teško je reči. Osjećaji su pomješani s boli, mržnjom, u ponekim trenucima. Voli li on mene? Kad svađa utihne, moli me za oprost. Naveče se privuče tik uz mene, šapće mi da me voli.. Bože, kakva je to ljubav?! Odavno ne sanjarim, nemam ni volje ni nade da vjerujem da će se jednog dana ostvariti sanjano, ali ipak molim Boga da sve ovo jednom završi, da i ja još koji put doživim sreću u njenom najboljem obliku. Hoće li mi Bog ikada ispuniti želju? Ne vjerujem..