79. STAPKA

 

        Bila jedna grana, jedna na grani grančica, jedna na grančici stapka. Ta je stapka sanjarila o cvijetu, koji se sprema njoj na vrh. Osjećala ga je u sebi, i govorila mu:

        “Izađi, ne boj se, ovdje su pčele, vjetar, i sunce... čekaju te”.

        “Ne bojim se”, odgovarao je neprocvjetani cvijet. “To jest, ako se uopće bojim, onda se za tebe bojim”.

        “Ludovčiću moj”, tepala mu stapka. “Zašto bi se ti trebao za mene bojati”?

        “Vidjet ćeš“, odgovarao je cvijet.

        Kad je izbio pod sunce, bio je uistinu prekrasan. Narančast, krupnih latica, široke čaške. Svi su došli da mu požele dobrodošlicu. Stapka je bila sretna i ponosna.

        Iz dana u dan cvijet je krupnio, a stapka se svijala. Pognula se do grančice. Grančica došapnu grani:

        “Ona neće izdržati...”

        “Takve su sve moje stapke”, oglasi se stablo. “One su moje zavjetnice. Tražile su što veći cvijet”.

        Kad je stapka posve klonula, cvijet je bio najraskošniji.

        “Vidiš li sada zbog čega sam se plašio”? upita ju.

”Ja sam to jedva čekala”, prošapće stapka. “Kakav bi to bio svijet bez tebe? Bio bi mi prevelik teret ne saviti se pod tobom”!

         

      

       Nekima je teret kad ga ne nose.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)