Ne izlazim. Nigdje. Čamim u ovoj maloj sobi u kojoj se nalazi kauč, na kome preko dana sjedim, a noću spavam. Ormar, pisaći stol, radio i televizor. To je sve. Moj svijet. Stakleni svijet. Vrlo mu malo treba da se polomi. Staklena soba. A i sama sam staklena! Već četrdeset dana ne izlazim iz svog krhkog staklenog svijeta. Sve sam izludila u kući, ali ne popuštam. Ne izlazim. Ne usuđujem se. Bojim se! A ne smijem mojima ništa reći! I onako su dovoljno uplašeni stranim svijetom!

   Jer ovaj je veliki grad za sve nas ogromni i nepoznati i strašan nepredvidljivi svijet. Tamo, gdje smo prije živjeli, u ono nevino doba mog djetinjstva, prije strašnog rata koji nas otkinuo od rodne grude, naše drage Bosne, vitlao nas kojekuda, da bi nas naposljetku posadio ovdje, u ovaj beton, velike kućerine, nigdje zelenila, posvuda siv beton i auti, bezbroj automobila.

   Rodila sam se prije samog početka nesretnih vremena, osamdeset i treće i do rata igrala se u zelenilu, slušala mukanje krava, pjesme, da bi se sve to odjednom preokrenulo: odjekivali topovi, odjekivali jauci! I ne znam što mi bilo teže slušati! Otac je vidio da je vrag odnio šalu, da će biti sve gore i gore: pokupio je mater i mene, sve rasprodao u ništa i poveo nas što dalje od ludila, od smrti, ni sam ne znajući kuda ide i da ili nekud ide, ili samo bježi glavom bez obzira.

   I tako smo došli ovdje, u ovaj ogromni grad, svom narodu, Hrvatima, a grad bio negostoljubiv, stran, neshvatljiv. Očekivali smo sigurnost koju nismo našli. Otac se nekako uspio zaposliti, muči se na građevinama za ono malo para. Sa onim parama što smo donijeli rasprodavši djedovinu, kupio je otac dvosobni stan: to je sve što imamo, a nekad smo bili među imućnijima. Ali neka, važno je da smo živi i zdravi i ostali zajedno.                   

    Majka ne izlazi iz kuće: mislima je uvijek u onoj, za nju, "pravoj" kući, jer ovaj stan, ovaj grad, njoj je samo privremena zamjena. Jadnica, ne shvaća da nema povratka na staro. Otišlo u nepovrat! Otac donosi hranu i ostale potrebne stvari: prije sam to ja činila, ali...Otac me samo pogledava, jadnik, ništa ne pita: sigurna sam da sluti strah u mojoj duši. A i da me pita, što da mu kažem?

   Da mu kažem: tatica dragi, iznevjerili me ljudi, povrijedili mi tijelo i dušu. Kao da on to ne zna! Vidim da zna po načinu na koji me gleda.

   Kako će sve ovo završiti? Pitanje stalno i vrišteći lebdi u mojoj sobi, u mom svijetu.

 

   Upoznala sam gospodina Novicu jedne večeri, ljetne, tople. Zaustavio je svoj BMW, crn i sjajan, pored mene ponudio vožnju, govoreći da i onako idemo u istom pravcu. Pristala sam, budala jedna, još sam i dalje vjerovala ljudima, mislila da svi govore istinu i da nikad nemaju skrivenih namjera. Istina, tu me večer Mirko, gospodin Novica, odveo u svoj restoran, raskošan, divan, nikad nisam vidjela tako nešto. Očaralo me sve to, skupocjeni namještaj, slike po zidovima, tiha i prijatna glazba, mladi konobari i lijepe konobarice koji klize nečujno između stolova: ko na filmu, mislila sam, dok sam upijala svo to šarenilo boja, luksuz!

   Sa novim sam poštovanjem pogledala gospodina Novicu! Čovjek koji je stekao ovako nešto, sigurno je i sam vrijedan poštovanja. Jaz od dvadeset godina prostirao se između nas, četrdeset i tri mu je i vršnjak je mog oca.

   - Ako želiš, možeš raditi ovdje - rekao mi je tu prvu večer. - Nećeš odmah konobariti, prvo ćeš čistiti, a kasnije...od tebe zavisi...A sad zaboravi na rad i dozvoli da te počastim!

   Eto, tako je počelo. Sve med i mlijeko.

 

   Dva dana poslije sačekao me pred zgradom i, kad sam izašla na sunčanu ulicu, pozvao me mahanjem ruke, sjedeći u crnom BMW-u, njegovom jedinom ponosu, kako sam ubrzo shvatila.

   - Jelkice! - viknuo je veselo. - Dođi! Moram ti nešto pokazati!

   - A što? - upitala sam.

   - Ajd, ulazi - odgovori on otvarajući vrata na mojoj strani. - Idemo vidjeti restoran koji namjeravam kupiti i u kome ću te zaposliti.

   Povjerovala sam. A i zašto ne bi? Imućan gospodin čini dobro djelo: pričinjava mu zadovoljstvo. Bogati uvijek imaju hirove. Ušla sam, godilo mi se voziti u tom moćnom stroju: zatvorila sam oči i uživala, kad odjednom osjetih da ne vozimo više po asfaltu, već po običnom putu. Začuđeno otvorim oči, a oko mene šuma: auto mili kroz zelenilo, noć se spušta i mene odjednom obuzme strah.

   - Kuda idemo?

   - Ne boj se - umiruje me on. - Za čas ćemo stići.

   - Kuda idemo? - ponavljam, a strah se penje iz dna mog želuca i kreštav mi glas.

   Glas mu je moj, sigurna sam, odao u kakvom sam stanju i on, gospodin Mirko Novak, odjednom zakoči, ugasi motor i okrene se prema meni.

   - Ajd, ne pravi se! Kao da ove stvari nisi nikad radila!

   - Koje stvari?

   - Što je? - pita on i ceri se. - Izigravaš djevicu?

   Od straha nisam odgovorila. Znam da zvuči nevjerojatno, možda i glupo, ali jesam djevica. Imala sam dečka, naravno, ne samo jednog, ali uvijek kad bi došlo do "onog", nisam mogla: prekidala bi igru, uvrijedila dečka! Nisam kriva i žao mi je, ali uvijek bi mi se u tim trenucima pokazala slika iz našeg sela, na samom početku rata. Nisam još imala ni punih devet, kad su ljudi u čudnoj odjeći, obučeni svi jednako, a mnogi sa crnim šubarama na raščupanim glavama, bacili moju tetku na pod, strgali joj odjeću, jadnu je razgolitili dok je ona vrištala, trzajući udovima. Ništa joj nije pomoglo, a ja sam sve to gledala, sakrivena u travi, ne shvaćajući što se to odigrava pred mojim uplakanim očima. Onda su se vojnici bacali na moju tetku i smiješno se trzali, ali se nisam smijala! A kad su svi otišli, moja je tetka ostala ležati, sve dok se otac i majka nisu vratili, jer bili su u susjednom selu, dok se strahota u njihovom događala. Tetka se nikad nije ustala: podigao ju je otac, svoju mlađu sestru i sahranio je pored izgorjele kuće.

   Eto, uvijek bi mi se ta slika vraćala kad bi dečki nešto pokušavali i nisam mogla.

   - Molim vas - tiho zacvilim, a u mislima vidim one ljude, pijane, kako se cerekaju, pucaju u zrak i bacaju na moju tetku. A onda se sjetim i kažem: - Imam stvari! Imam stvari!

   - Još i bolje! - reče gospodin Novica. - Izlazi! Ništa mi to neće smetati!

   Izađe iz kola, brzo ih obiđe, otvori vrata na mojoj strani i zgrabi me za dugu plavu kosu, majčin ponos koji je ona svake subote češljala sa pažnjom i ljubavlju. Nemilosrdno trgne, izvuče me van, na travu. Opali mi dva šamara, a ja vidim onog vojnika kako udara moju tetku i ukočim se. On rukom sune ispod moje suknje, strgne gaćice, grubi me prsti povrijede i…

   Prve zvijezde se počele pojavljivati, kad se gad skinuo sa mene, ostavljajući me ležati, posramljenu, omamljenu, izgubljenu.

   - Ajde, očisti se i odlazimo - reče mirno, kao da se baš ništa nije dogodilo.

   Ne mičem se, mirujem, molim boga da gad otiđe, da nestane, ostavi me samu. Ne mogu biti pored njega!

   - Kako hoćeš! - kaže on grubo. - Idi autobusom, glupačo! Možda je tako i bolje! I pazi, nemoj slučajno nekome nešto zucnuti!

   Ja ležim na travi, osjećam bol među nogama, vlažnost: krv curi, znam. On mi priđe, klekne na lijevo koljeno i opali mi dva strašna šamara.

   - Čuj, kurvo! - zareži opako me gledajući: crne mu oči divlje bljeskaju, munje su u njima. - Pisneš li, svašta će te snaći. Izbaciti ću te iz stana: da i to mogu! Sve ja mogu! Brat mi je detektiv u MUP-u i pokriti će svaku moju priču. A što može tebi napraviti, bolje da i ne govorim! Jasno?

   I na kraju me svom snagom bubne šakom u stomak! Presavijem se i sve što sam tog dana pojela i popila, izbacim iz utrobe, dok se on udaljavao kolima. Mislim da nisam povraćala samo zbog udarca!

   Nekako sakupim posljednju snagu, ustanem, očistim se koliko-toliko i pođem prema cesti, koju naslućujem po buci. Smijem li reći nekome što mi se dogodilo? Ili je stvarno moćan koliko je rekao? Jesu li oni koji su mi tetku...? Odlučujem šutjeti, uplašena, nemoćna. On je bogat, a ja, što sam ja? Moj bože, samo da nekako sramotu sakrijem ispred majke i oca! Jedino je to važno. Sakriti svoju sramotu! Rane će na tijelu zacijeliti, ali ako se dozna, sramota će vječno ostati, visiti mi nad glavom.

 

   Moje skrivanje od svijeta teče već četrdeset i treći dan. Otac polako gubi strpljenje.

   - Ne mogu ja sve - zagunđao je rano jutros, prije nego li je otišao na posao.

   - Ja ću po kruh i mlijeko - uze me mati u obranu: i na tome je ostalo.

   Sama sam u stanu, rijetkost je to i uživam u samoći. I baš kad sam htjela napuniti kadu i dugo se umakati u toploj vodi, nešto začeprka po vratima i ja se sledim: znam, on dolazi!

   Čas kasnije evo ga: stoji u hodniku, zatvara vrata za sobom, a na licu mu vučji osmjeh.

   - Zar si mislila da možeš pobjeći od mene? - pita zlobno i koračajući prema meni. - Nigdje ti ne možeš, a da ti ja ne dopustim, utuvi to!

   Sva uspaničena, šaram pogledom oko sebe, kolutam očima, strah me koči, koči, sprečava...a on je tu, odvaljuje mi šamarčinu, gura u moju sobu čija su vrata otvorena, baca me na moj nepospremljeni krevet i trga odjeću sa mene. Isto kao onda u šumi. Samo ja sada ne vrištim, pomirena sam sudbinom, a on skida hlače, razgolićuje se besramno: ne gledam ga, skrećem pogled! U bilo što gledati samo ne u njegovu uzbuđenost! Bilo što! I odjednom ugledam škare, velike krojačke škare, ostavljene na noćnom ormariću, leže na knjizi koju nisam mogla čitati, jer misli mi...

   Grabim škare i čvrsto ih stežem upravo u trenutku kad gospodin Novica sa sladostrasnim jaukom prodire u mene i svom mu ih snagom zabijam u napeta leđa! Tijelo mu zadrhta, tiho zajauče i pusti dug i priguše hropac, koji mu potrese tijelo. Grč, ali ne sladostrastan.

   Mirno ležim ispod njegovog teškog tijela, skupljajući snagu zbaciti ga sa sebe, jednom za uvijek! Ovog mi puta ne smeta njegova težina! Mogu još malo čekati.

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.