Stablo i cvijet

Stjepan Lice

U zoru je u podnožju stabla iznikao malen cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je stablo.
Ti si, sigurno, veliki cvijet – reče mu.
Ne, ja nisam cvijet. Ja sam stablo – odgovori stablo.
Kakva je razlika između stabla i cvijeta? – upita cvijet.
Cvijet živi nekoliko dana, a stablo nekoliko godina – reče stablo.
I to je sve ? –
Ne – odgovori stablo. – Mi stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, cvjetovi, prehladite se i od najblažeg lahora.
To je sve? – ponovno upita cvijet.
Vas se može ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama stablima je drugačije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. Nas ne mogu staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani.
Zar smo mi cvjetovi na putu?
Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primjete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze.
Što se dogodi kada netko pogazi cvijet?
To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pogažen cvijet. Nas stabla nitko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole cvjetove.
Onda si ti – reče mu cvijet – izuzetak među stablima, jer tebe voli jedan mali cvijet.
Kada je oko podneva pripeklo sunce, stablo je svojom sjenom zaštitilo cvjetić.

Stjepan Lice