Upoznali smo se kratko, brzo, onako usput.

Izlazimo na prvu dogovorenu kavu.

Sjedamo, ja u neprilici obaram oči.

Ispod kapaka prvo promatram ruke.

Ruke mi uvijek puno govore o mojim sugovornicima oba spola, a naročito muške  ruke.

Nakon toga okrznem cipele. Iako su ženske cipele predmet priča i obožavanja čak, meni muške cipele govore o njihovom vlasniku sve ono što želim znati, a od njega možda nikada neću "izvući".

Diskretno se vraćam na ruke, one odlučuju hoću li dignuti pogled do njegovih očiju i hoće li ovo biti prva i posljednja kava, ili će toga biti još. 

Točno se sjećam trenutka kada su me muške ruke počele opčinjavati.

Sjećam se jednog davnog vrelog ljeta. Noge su me boljele od lunjanja gradom, grlo mi je bilo suho i žedno i samo sam željela sjesti, zato sam na prepunoj terasi poznatog hotela uzalud tražila slobodan stol.

Ništa, sve krcato.

Primijetim da za jednim stolom sjedi samo jedan gost, jedan zreliji muškarac, pristojno upitam mogu li sjesti, on me pogleda sa zanimanjem i čak mi kavalirski izvuče stolac. Naručim kavu i čašu leda s vodom, a on me sa zanimanjem promatra. U dnu crnih očiju mu zaiskri sjaj kad smo spontano poveli razgovor. Žena-djevojčica i zreo muškarac. Njegove oči su me milovale, no, neobjašnjiv ugodno-neugodni osjećaj me natjerao da oborim pogled. Zaustavila sam ga na njegovim rukama. Njegova cigareta se dimila u pepeljari, a ruke su mu isprepletene grlile koljeno. Fini dugi, a ipak koščati prsti, pomislim da je možda pijanist, lako mogu zamisliti te prste kako prebiru po klavijaturi.

Vodimo nevini, posve neutralni razgovor. O svemu pomalo, filozofiji, književnosti, teme se same započinju i razvijaju. Podignem pogled, njegove crne oči sjaje tamnim, prigušenim sjajem i i dalje me miluju, cijelu. Moj pogled se strovali na tlo, ravno na njegove mekne mokasine na nogama.

Opa - pomislim, ovaj čovjek zna sebi ugađati, a sudeći po znalačkom posvećivanju pažnje sugovorniku, znao bi i drugima ugoditi.

No taj neobični susret je završio samo na slučajnoj kavi. Nakon što sam se osvježila, pristojno sam se ispričala za svoj "upad" i zahvalila. Nije mi dopustio platiti kavu, platio ju je on uz neobičnu primjedbu: "Zadovoljstvo je bilo moje".

Neobično je i to što se ta "slučajna kava" nekoliko puta ponovila tog vrućeg ljeta. Nikada se nismo dogovorili za slijedeću kavu, a ona se ipak "dogodila i događala".

Njegove zagonetne crne oči su me svaki put pronicavo pretraživale i uvijek su me milovale bez imalo lascivnosti ili vulgarnosti. On je jednostavno uživao u mojoj mladosti, kao kakav rafinirani sladokusac u rijetkoj poslastici kad naiđe  na nju. Voljela sam sjaj u dubini njegovih crnih očiju. Voljela sam naše neobavezno-ozbiljne razgovore. Voljela sam njegove intelektualne provokacija, samo tada se činilo da igramo neku rafiniranu igru lovice.

No, njegove lijepe muževne  ruke nikada nisu posegnule za mnom. Milovao me bez ruku, samo očima. Možda nikada ničije ruke nisam tako i toliko željela na svojoj koži, a da sam ih osjetila, možda nikada više ne bih proučavala kartografiju ruku kod svojih sugovornika.

Ljeto je prošlo, spontane kave su spontano prestale kao što su i počele.

Vrijeme je odavno leglo na to davno ljeto. Danas sam ja u njegovim ondašnjim godinama i tek danas možda razumijem da smo oboje imali darovan komadić ljeta i nešto posebno u tom malenom odsječku vremena. 

Ja sam tada naučila promatrati i uživati, on je to već znao i na diskretan i šarmantan način poučio i  mene.

A tihi govor ruku sam naučila to ljeto, zauvijek.