Sjedila je za stolom, sama, čitajući dnevni tisak i polako uživala u toplim gutljajima Nescafea od vanilije, njezinog omiljenog pića.  Iako su u njezin lik bili uprti pogledi svih muškaraca za susjednim stolovima, ona niti jednog nije primjećivala, nisu je uopće zanimali.  Njezino srce odavno je već ispunjeno ljubavi, ljubavi prema muškarcu njezinog života, a  koju nije smjela niti mogla proživjeti, no nije ga mogla zaboraviti. Često je doživjela da joj se muškarci upucavaju, dijele komplimente, pokušavaju doprijeti do nje i zavesti je, no uzalud. Ništa ju nije moglo impresionirati, niti ju je itko od njih zaintrigirao da bi započela bilo kakvu vezu.

Danas je Valentinovo i njezino srce je zbog toga ispunjeno posebnim titrajima. Vratila se mislima u onaj period kad je tek propupala njezina ljubav, kad još nije niti znala kako bi nazvala taj osjećaj koji joj nije dao da diše, koji je treperio njezinim žilama poput struna violina, zbog kojeg noćima nije spavala već je neprekidno vidjela njegov lik ispred sebe.

Ludo ga je voljela. I još ga voli, makar to nikad nikom ne bi priznala. Glumi hladnu i nedodirljivu osobu, teško zavodljivu, glumi da ju zanima samo posao, papiri, a u dubini duše voljela bi možda pronaći  onu začaranu šumu, iz bajke Šuma Striborova  Ivane Brlić Mažuranić  i zamoliti šumskog starješinu Stribora da ju vrati u mladost. K njemu. Možda bi onda opet propupala, procvala, usprkos godinama kada je učila svoje srce da bude hladno, nedodirljivo. Možda bi izniknuo cvijet iz kamena.

Čitala je novine, a čitajući članak o Valentinovu, misli su joj odlutalo daleko. U sjećanje. Pred njom je bio on – ljubav njenog života, najnježnije i najdraže stvorenje. Osoba koja je znala čitati njezine misli, prepoznati sve njezine potrebe. Osoba čiji je dodir poput dodira električne jegulje izazivao strujni udar u njezinom tijelu, od korijena kose do nožnog palca.

Prisjetila se njihovog posljednjeg zajedničkog ručka. Gledao ju je onim svojim predivnim plavim očima, dodirnuvši joj ruku tek toliko da ju prođu trnci, da osjeti snagu njihovih osjećaja.

-          „Volim te!“ -  rekao joj je.

-          „Sad znam da mi ništa u životu ne znači toliko kao ti“.

-          „Ne želim te izgubiti, niti želim biti bez tebe i jednog dana svog života“.

-          „Ti si mi sve na svijetu“.

-          „Svi dani bez tebe su ništa, sati bez razgovora s tobom su prazni“.

Gledala je u njega, širom otvorenih očiju, gotovo bez daha, zamišljajući sebe i njega u  zajedničkom domu, njihovoj postelji, za njihovim stolom. U jednom trenutku su joj mislima prošle sve scene iz svih filmova, romana, i iz njezine mašte, i ni jedna nije bila  toliko upečatljiva i snažna kao trenutak s njim. Trenutak s osobom koju voliš i koja voli tebe. Kako je malen bio korak do sreće.

Samo je trebala skupiti hrabrost i izreći: „I ja volim tebe svim svojim srcem. Želim živjeti našu ljubav, naše snove, sve naše želje!“

Bila je tiho, nije ni znala što reći. Nije imala snage za promjene. Previše je trebalo stepenica srušiti i izgraditi nove da bi se doseglo visine.  No na trenutak se kolebala. Zašto – pitala se? Zašto nam je Bog dao da se toliko volimo ako nigdje  nije u našim životu zacrtao zajedništvo? Odakle onda tolika snaga  osjećaja?

Još uvijek kolebajući se, zanesena njegovim riječima i otkucajima svoga srca, htjela je već primiti njegovu ruku i dati mu do znanja da ga želi. Da, želi ga. Voli ga svim srcem i želi biti njegova do kraja života. Već je izustila da mu to kaže, kad je konobar došao  naplatiti. Posegla je za novčanikom, otvori ga da plati račun, i ugleda slike svih članova svoje obitelji, svog ponosa, svoje djece.

Znala je odluku. Gutajući suze, pogledala ga je, i rekla je: „Zlato, nije ovo naše vrijeme, oprosti!“

Ne gledajući ga u oči, kako ne bi shvatio što se dogodilo, trudeći se biti najhladnijom osobom na svijetu, podigla se od stola.

-          „Zbogom“, rekla mu je, a dok je izgovarala tu riječ vidjela je u njegovom pogledu kako mu se ruši cijeli jedan  san. 

Nije željela više gledati, nije mogla.   Drhtavom rukom uzela je ključeve od auta, gotovo dotrčala do njega i sjela a onda je pustila suzama da teku. Mislila je da će suze isprati bol i da će ljubav s njima nestati. No nije. 

Danas, dok gleda ove reklame za Valentinovo ponovo ju sve to vraća u prošlost. Podsjeća ju na buket žutih ruža, na bombonjeru u obliku srca, na parfem, na poljupce. Na njegove darove.

Možda da mu napiše  samo jedan kratak SMS?  Ili da ga bar nakratko nazove?

Ah, ništa. I ove godine, kao i sve prethodne, ipak će mu  samo u mislima poželjeti da je sretan. Još nije došla do faze da stavi svoje srce ispred odgovornosti i da donese drugačiju odluku.