Ako dolaziš s mora i kreneš se penjati ulicom mog djetinjstva, pred sobom ćeš ugledati planinu. Pod planinom su još mnoge ulice koje se pružaju, od sjevera prema jugu, od istoka prema zapadu. I obratno.
Ako dolaziš sa sjevera, onda te put, ulicom u kojoj sam rasla, vodi prema moru. S vrha možeš uživati u plavetnilu, sve kao naslikano. Za vedrih dana i nakon što bura sve promlati, u daljini, no ipak blizu, naziru se otoci: Brač, Hvar, a katkad i Korčula.
Hodajući mojom ulicom, prije sam uvijek gledala u daljinu. Penjući se uzbrdo promatrala sam figure od biokovskog kamena, gatala u statue i oblike koje su svakome izgledale drugačije.
S druge strane, spuštajući se ka obali, pogled mi je bio opčinjen modrinom iza zelenih borova.
Prije nisam obraćala pažnju na detalje u mojoj ulici, osim u neobičnim danima, kada bi se susjedi okupili i nazdravljali prilikom svadbenih običaja, te prilikom okupljanja zbog žalovanja prije sprovoda kad bi netko umro. Ili kad bi se od velike kiše cijela ulica pretvorila u potok.
Vesela vriska djece oko zidića ispred kuće mojih roditelja i miris svježeg kruha, billi su svakodnevica. Tamo smo se igrali mi nekada, tamo se igraju naša djeca danas. Pogotovo ljeti kad se svi okupe kod baka.
Bake u mojoj ulici su dugovječne, mladolike i poletne. Djedovi su redom umirali, svake godine po jedan. Tako u mojoj ulici nema više ni jednoga, osim onih budućih. Oni pokojni vodili su računa o ugodnom suživotu, pomagali se međusobno, što je uglavnom potrajalo i u sadašnjim odnosima njihovih potomaka.
Nekad mi je to bilo samo po sebi razumljivo, jer poznavala sam samo dobre i drage susjede. Tek kasnije, kad sam odselila iz mog grada, upoznala sam svakakve druge ulice i razne čudake u njima. One koji jedni drugima smetaju, one koji se ne pozdravljaju, ignoriraju, ili čak ni ne poznaju. Tek kad sam otišla iz te ulice i vraćala se doma samo kao gost na godišnjim odmorima, upoznala sam njenu posebnost i ljepotu.
Osim dobrih ljudi i njihove srdačnosti koji krase tu ulicu, jednom prilikom sam s oduševljenjem primjetila da je ona, ne samo cvjetna, nego i voćna ulica.
Te voćke su bile tu otkako znam za sebe i svi smo uživali u njima. Zanimljivo je da svaka kuća ima svoje drvo i svoju voćku, drugačiju od svih ostalih.
Kad ne bi postojali kućni brojevi, mogao bi se primijeniti znak voća koje dominira, umjesto njih...
Trešnja, višnja, breskva, marelica, šipak, smokva, dud, šljiva plava ili žuta, jagode... No, čak ni te dodatne oznake, zapravo ne bi bile potrebne, jer se u mojoj ulici svi poznaju, a i poštar zna tko je tko.
Vjerujem da sam upravo zato uvijek bila (i ostala) sretno dijete, jer sam odrastala u sretnoj ulici.
Samo, o tome nekad prije nisam imala pojma.
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
541
OD 14.01.2018.PUTA