Umotan u dug i sivi, gotovo bezbojni kaput, prerano oronuli, pritisnut teškim životom, Željko pažljivo prelazi ulicu, bojažljivo pogledavajući čas lijevo, čas desno, iako je na semaforu zeleno za pješake. Željko je naučio ne vjerovati nikome i ničemu i nadati se samo goremu.

   Nije uvijek bilo tako. Nekada, u neka druga vremena, živio je sretno sa svojom ženom Jankom i sa nadom ustajao svakog jutra, vjerujući u bolje sutra u lijepu i bezbrižnu budućnost. Jedino što je mutilo njegovu mirnu rijeku sreće, bilo je sjećanje na njihovu kćerkicu, koja se mrtva rodila. Pogodilo ih to oboje, Željko je sakrivao svoju bol: žarko je želio imati dijete. Znao je da ga nikad neće imati: nešto se u njegovoj Janki poremetilo i nije više mogla začeti. Govorio joj je da ne mari: imaju jedno drugo, to je najvažnije!

   Prešao je cestu uspješno i ostao živ, kako je Željko govorio. Volio je prošetati prvo obalom, a zatim, nakon što bi se nadisao mirisa mora, svratiti do tržnice i sa ono malo para, kupiti ponešto i od toga spremiti si siromašni objed. U džepu je imao svega deset kuna i neprestano je u mislima prebirao cijene, koje je znao napamet. Mora si nešto skuhati, potrebna mu je toplina kuhane hrane u želucu. Hladno je, hladno...Već četiri dana za redom jede samo suhi kruh koji umače u malo mlijeka, koje prije toga zagrije. Žudi za toplinom u želucu, za onom toplinom koju samo sitost pruža.

 

   Kad se jutros probudio, kao i uvijek već prije šest sati, jer dugogodišnje se navike teško riješiti, prisilio se ležati sve do osam. Dan još nije kako treba ni započeo, a već se osjećao umornim. Ležeći u toplom krevetu osjeća se zaštićenim, ali vrlo dobro zna koliko je to varljivo. Istog trena kad odbaci tri tople deke sa sebe, shvaća da nema zaštite: hladnoća siječanjskih dana uvukla mu se u kosti. Stan, jednosobni, malen, ali dovoljan za njega, već se nekoliko godina ne grije: nema para za kupovinu drva. Ne mari baš previše: navuče na sebe dva topla džempera, koja mu je isplela  pokojna žena, samo dva ili tri mjeseca prije nego li je umrla prije dvije godine. Ubila je neimaština, po njegovom mišljenju.

   Oboje su bili zaposleni u istoj tvornici, Janka, kao čistačica, a Željko kao tokar. Zatim je, pri kraju rata, vlasnik tvornice počeo zatvarati radna mjesta, iako je, prilikom otkupljivanja tvornice od države, obećao da će sva radna mjesta biti sačuvana. Janki su jednostavno uručili otkaz, nakon dvadesetogodišnjeg rada, poslali je na burzu rada, gdje nije imala nikakve šanse dobiti posao, znali su to i nisu se zavaravali.

   Tri godine poslije rata, prisilno su sve ostale radnike umirovili, dajući im malu otpremninu, više milostinju, a tvornica je preprodana. Mirovina  je sramotno mala, jer do ostvarenja pune, nedostajalo mu još osam godina radnog staža, ali zgrabio je ponuđenu priliku i pristao na umanjenu mirovinu. Znao je, propusti li priliku, ostaje bez i te crkavice. Tko će zaposliti pedeset i petogodišnjeg tokara, pored toliko mladih ljudi? Znao je da nema nikakvih šansi. Tolike godine rada, a zašto? Gdje je nestalo čitavo bogatstvo koje se decenijima stvaralo, gradilo, podizalo?

 

   Dok skreće pored bove i gleda u privezani brod, Željko se odjednom prisjeti kako mu je današnji dan ipak poseban: rođendan mu je. Šezdeset i tri godine nosi na umornim povijenim leđima. Kosa mu je, nekad sasvim crna, sada sijeda i beživotna. Korak spor, mlitav, nema one lakoće u njemu, dok je u rano jutro kretao na posao. Već dugo ništa ne radi sa lakoćom. Pogotovo od kad su zakoračili u zimu. A ova je baš hladna, ledena da ledenija ne može biti. Još kad bura zaurla svojim ledenim urlikom, kao što je to ovih dana, najradije bi čitav dan ostao u krevetu, ispod gomile pokrivača, u toplom, zaštićen i od hladnoće i od vanjskog svijeta, koji mu se iz dana u dan sve manje dopadao.

   Dok još jednom prelazi cestu, kako bi stigao na tržnicu, Željko se prisjeti svojih razmišljanja o smrti u mladim danima. Bio je uvjeren kako će mu biti strašno žao napustiti ovaj svijet. Sad se tome smije, raduje, nestrpljivo iščekuje taj trenutak oslobođenja. Jer drugo ništa i neće biti, nego oslobođenje, ne može drugo biti. I čemu da živi? Sam je, sasvim sam. Janka je "otišla" još prije dvije godine i mnogo mu nedostaje. Nitko u gluhoj noći ne diše pored njega. Samo svoj dah čuje, svoje misli mota...Kad se u gluho doba noći probudi…

 

   Na sivom betonu, uz sam rub pločnika, ugleda crvenu boju papira, kako lagano treperi na dahu bure: još malo i nestati će. U hipu shvati da je to novac, sto kuna. Nestane njegovog umora, njegove apatičnosti, njegovih godina kojih se upravo prisjetio. U jednom dugom skoku nađe se iznad novčanice, pritisne je đonom prastare cipele i zastane oklijevajući.

   Odjednom postane svjestan da je svojim naglim skokom privukao pažnju ljudi. Nije to želio. Nikako! Ne smije ga nitko vidjeti kako podiže stoticu: umro bi od stida, kad bi ljudi povezali njegov skok, skok starca, sa tih sto kuna. Sa nelagodom se osvrne, ali oni, koji su ga trenutak ranije sa znatiželjom gledali, već su prestali na njega obraćati pažnju. Hitali su za svojim poslovima, pognutih glava na ledenom vjetru. Bura je postala jača, još hladnija, ako je to ikako moguće, pa su brzo izgubili zanimanje za smušenog starca, koji skače poput mladića.

   Kad je bio siguran kako ga više nitko ne gleda, Željko se sagne, uzme stoticu, grčevito je stegne prstima i polako uspravi bolna leđa. Dok se uspravlja, na licu mu smiješak, a usne mrmljaju:

   - Sretan dan! Danas mi je sretan dan.

 

   Noseći najlon vrećicu prepunu slasnih zadovoljstava, jer kupio je ribu i već je osjećao njen prženi i hrskavi okus, Željko još jednom čeka na zeleno svjetlo semafora i pita se: da li kući otići autobusom? Izbjeći hladnoći. Pobijedi onaj uvijek oprezni i štedljivi Željko u njemu, odgurnuvši rasipnog u stranu. Polako, oprezno, jer ponegdje se tlo smrzlo i na pojedinim je mjestima bilo leda, Željko krene uz stepenice: za pola je sata kući.

   Ispržiti će ribu da bude hrskava, da puca pod zubima, baš onako kako ju je spremala njegova Janka, zelenu salatu će dobro začiniti, ima i češnjaka, prava gozba. Uz ribu ide vino, pa je u podrumu, pored ribarnice, kupio pola litre crnog vina, to mu je i više nego dovoljno. Dugo je oklijevao, prije nego što ga je kupio, jer raskoš je to preveliki. Ne pamti kad je posljednji put popio čašu vina. Lijepo će sve to prirediti, dobro se najesti, popiti, pa konačno jednom sit i zadovoljan leći, pokriti se dekama, dok će mu ovaj put, za razliku od ostalih dana, žariti prijatna toplina u punom stomaku. Koja će ga bolje grijati od svih njegovih starih deka, znao je to i poput djeteta se radovao tim nadolazećim trenucima.

 

   Posuđe je ostavio neoprano. Neće ga sad prati, suviše je trom od toliko jela i pića. Nenavikao na vino, dobro mu je udarilo u glavu, ali mu bilo prijatno, toplo i ugodno se osjećao, a san ga mamio. Legne na kauč u kuhinji, koja se malo zagrijala zbog pripremanja jela i postala gotovo prijatno toplom. Naslaže deke preko svog mršavog tijela, toplo se ugnijezdi i nasmiješi toj toplini, prijatnoj opuštajućoj.

   - Jankice, stara moja - promrmlja poluglasno i već tonući u san - danas mi je zbilja sretan dan. Moj rođendan.

 

   Tri dana kasnije, stanari, susjedi, pozvali su policiju, koja je obila vrata, ušla u ledeni stan i pronašla Željka mrtvog ispod nabacanih pokrivača sa zagonetnim osmjehom na neobrijanom i mršavom licu!

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.