Neki čovjek putovao k velikoj kući. K posljednjoj postaji svih ljudi. Promatrao je ... i promatrao. Uz put je bilo mnogo toga: ptice pjevice i veselo cvijeće. Pjevao je i smijao se s njma. Zaustavljao se kraj zaplakane djece, plakao s njima i otirao im suze. Sve je skupljao u svom srcu. A ruke je držao slobodne, da bi njima mogao mahati, milovati ili svirati frulu.

- Nije li ovaj siromašak? - govorili su ljudi.

- Nisam li bogat? - mislio je on sam.

Tako on dođe na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog sam mu otvori .

- Tebe sam već više puta vidio - reče čovjek. - U pticama, cvijeću, u nasmijanim ljudima. Nisam li te vidio da plačeš u suznim očima djece?

Bog samo reče: - Uđi!

U velikoj je kući pjevao zbor:

- SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA

 

 

Drugi čovjek putovao k velikoj kući. K posljednjoj postaji svih ljudi. Nosio je teške kovčege. Sve što je na putu otkrio, htio je imati i zadržati... Ruke su mu bile preslabe da to sve prihvate.

- Biti bogat znači biti sretan! - naučio je. Svakog dana brojio je svoje kovčege da vidi nije li uz put što izgubio. Uvijek je brižno pazio da se ne spotakne o kamenje ili da se ne sklizne po travi. Tako su mu oči bile potpuno zaposlene.

Tako dođe on na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog mu sam otvori.

- Zašto mi ne pomogneš? - reče čovjek.

- Ne mogu sam sa svom ovom prtljagom na vrata!

Nije prepoznao Boga. Mislio je da je vratar. Dade mu napojnicu i pomisli u sebi:

- Što ću ja ovdje, zapravo?

- Da, što hoćeš ti ovdje, zapravo? - reče Bog. - Mi se uopće ne poznajemo.

U velikoj kući pjevao je zbor:

- SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA!

 

Ovaj čovjek nije shvatio pjesmu.

Ne shvaća je ni danas.