19. SREDNJOVJEKOVNA BALADA

“Budi toliko hrabra da Me ništa ne pitaš“, govoraše Divni Stranac duši, koja je koračala pod stražom put lomače. Zapravo, duša više nije koračala s tijelom: ono je koračalo samo. Duša je leškarila na vrhu najvišega ognjenog jezika, igrajući se s prozirnom kockom leda.

Tijelo je drhtalo i posrtalo. Misli su u njemu urlale kao zatočene zvijeri. Usta su bila čvrsto zaključana, stisnuta od užasa. Uokolo se mnoštvo zlurado cerekalo, izvikujući pogrde i kletve put osuđenoga tijela, uvjereno da se pronašao krivac za njihove nedaće.

“Izdrži još ovih nekoliko koraka”, šaputao je Stranac. “Poslije ćemo lako, obećajem ti”.

Ali tih nekoliko koraka kroz sve užareniji zrak... tih nekoliko, kojima se mjeri najdulja cesta, najneprelazniji most... tih nekoliko koraka nogama se učiniše neizvodljivima. Klonule su, tijelo je palo na koljena.

Divni odapne strijelicu pogleda put duše, koja se ljuljuškala na vrhu lomače, oblizujući kocku leda.

“Nisam ti rekao da smiješ izaći i napustiti svoju sjenku u ovakvomu času”, uputi joj oštri prijekor. “Kad se udišu zumbuli, onda si uvijek u nosu. A gle sad... ”

Duša poslušno klizne niz vatreni stog, i uđe u iznemoglo, prestrašeno tijelo osuđenice - uđe u nj kroz razrogačene zjene, i smjesta se naježi od  straha jadnoga tijela. Pokuša se iskobeljati kuda je i ušla, ali na oči padoše vjeđe, i zatvoriše prolaz Usta su i dalje bila pod pečatom. Duša je očajnički ponavljala:

“Ja nisam tijelo! Ja nisam tijelo! Što me se tiče tijelo! Baš me briga - neka ono i gori ako je tako dosuđeno! Ali meni vatra ne može ništa”!

Prevališe tako jedan korak.

“Bože, gdje si”? kriknu duša.

“Tu sam, kćeri Moja”, odazove se Divni. “Čuješ li Me”?

“Čujem Te. Zašto sam zatočena u ovomu tijelu, kojemu ima još tri koraka do lomače”?

“Zato da tomu unezvjerenomu tijelu kažeš ono što sam ti rekao – da sam tu. Ono, bespomoćno, ne može Me čuti. Kaži mu da ću ga na rukama iznijeti iz ognja, neoprljena”.

“Kako da mu to kažem kad je gluho i glupo? Kad ne zna ni da ja u njemu boravim”?

“To je tvoja zadaća – da ga uvjeriš“.

Duša se stade bacakati u tijelu, drmati ga jakim piskom :

“Probudi se, čuj me! On će te zaštititi, ne plaši se! Rekao mi je”!

Ali rika uplašenih zvijeri u tijelu zaglušila je dušin pisak.

Prevaliće tako drugi korak.

Oganj je već doticao sužanjsku haljinu. Vunene niti počeše se dimiti, pucketati. Duša se zavrtloži poput poludjele osovine, htjede umaknuti kroz otvor na tjemenu. Ali Stranac stavi dlan na tjeme i prepriječi joj bijeg.

“Ostani s njim”, strogo reče. “I ne odustaj od toga da mu govoriš“.

Klonula, duša poče šaptati molitve unutar tijela, koje je putovalo u oganj, kao tanka slamka. Jedan jezik lomače, koji je srljao žrtvi ususret, iznenada zastane u skoku, uzmakne, i ostavi im još dva pedlja zraka. Krvnici zgrabiše žarače, pa na tomu mjestu raspretaše vatru. Jezik plamena opet jurnu naprijed, kao dobar vojnik, ali se povuče kad je čuo dušinu molitvu.

“Gospode, hvalim Te”! vapila je duša. “Više nikada neću u Tebe posumnjati”!

I nastavi se moliti užurbano, uzrujano, svom snagom.

Prevališe tako treći korak.

Vidjevši čudno ponašanje vatre, krvnici također počeše mrmljati molitve, uvjereni da je uzmak plamena rabota đavola. Plamenje je iznova zaigralo ususret osuđenici. Duša, izmolivši sve molitve do kraja,  stade vikati Božje ime na svim jezicima kojih se mogla sjetiti. Krvnici i suci približiše se s križem, kao da uzvraćaju udarac. Jedno se vrijeme činilo da vatra niti hrli, niti uzmiče. Sve se ukočilo, čak i vrijeme.

“Još samo jedan, posljednji korak”, šapnu Divni. “Ti znaš što treba”!

Što je duša mogla još učiniti? Kakvo moćno ime još prozvati, kakvu molitvu i čaroliju izgovoriti? Došla je do kraja molitve, do male riječi “amen”. Zajeca, osjetivši se nemoćnom, baš kao i tijelo. Tada rekne tijelu:

“Dobro moje, umrijet ćemo zajedno! Svom te snagom prožimam, grlim te, hoću da budem ti, neću da budem duša! Tako će i tebi biti lakše”!

I duša, ni sama ne znajući kako, prožme izmučeno, izbezumljeno tijelo do u najsitniju stanicu. Ne ostane nigdje izvan tijela. Napuni ga sobom bez ostatka. Nestane u njemu.

Tako prevališe četvrti korak.

Tijelo se polako uspravi, kao da se budi. Otvori oči, ogleda se, ugleda Divnoga, nasmiješi Mu se.

“Tu si”, zašapće. “Znala sam”...

Toga časa nad trgom se pojavi nagao oblak. Spusti se na lomaču u obliku strašnoga pljuska – strelovito, i samo na nju. Svi drugi i sve drugo ostade suho i osunčano.

Stajalo se i zurilo u gnjevni prolom. A potom se pokunjeno raziđe puk, suci se zgledaše sa strahom u očima, i brže ponikoše, krvnici se nekud izgubiše. Na trgu pred vijećnicom ostadoše samo On i duša.

“To je bila najljepša molitva  - ova na kraju”, reče On, i ponese ju na rukama.

Kako se zove ta najljepša molitva?

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (neobjavljeno)