Jednoga dana vidješe dječaci nekog starca
kako ide ulicom sa velikom korpom na ramenu,
prepunom blistvaih zvijezda.
Laganim zamahom ruke
on bi s vremena na vrijeme
zagrabio iz korpe i zavitlao kao da sije.
Tada bi mnogo prekrasnih zvjezdica
zalepršalo oko njega kao jato varnica.
- Šta to radite?
– upitaše dječaci goreći od znatiželje.
- Sijem sreću! – odgovori čovjek
i mirno nastavi svoj posao
dok su mu se među prstima
caklili prekrasni dragulji
iz kojih su dječake
gledale tople dugine boje.
Osvojeni tom ljepotom
mališani smjesta pojuriše
da uhvate sreću, ali uzalud.
I oni najhitriji i najokretniji
ostajali bi praznih ruku.
- Uzalud je to što činite
– osvrnuo se tajanstveno starac.
Tako je nikada nećete uloviti.
- Zašto? – upitaše začuđeno dječaci.
Nasmiješivši se, starac im odgovori:
- Tek kad se naučite
sijati radost i ljepotu oko sebe,
bićete pozvani na žetvu sreće.