Koliko puta će vidjeti zalaske i izlaske sjajnog sunca, ne mogavši se pomaknuti sa mjesta, osjećajući sanjajući da ga grli, nesputanim vrtnjama svoga kotača, igrajući vječni spiralni ples sa njime?

Koliko puta će otvoriti svoja čvrsto zatvorena vrata, i dopustiti slučajnom putniku namjerniku, da uđe u njegovu unutrašnjost, i oživi njegov zaustavljen ritam?

Pa naiđe vitez, koji u tom srcu vidi neprijatelja, i zasjenjenog pogleda, kreće svojim kopljem, da ga probode i uništi do kraja..

Tko će dozvati vjetar, koji jedini može oživjeti svojim dahom, istinske otkucaje, i kotač zavrtiti do kraja, makar se raspao od siline vrtnje?

i treba se raspasti..

Don Kihot gleda očima iluzije, i tek će u kasnijim pohodima spoznati pravo obličje toga srca..

A dotle..Beskrajna cvjetna polja u podnožju, tek svojim nježnim lelujanjem, mogu utješiti srce, jer će mu došapnuti, kad se približi vjetar..

Kotač čeka svoju završnu vrtnju..

I predaje se nebu, predaje se zvijezdama...