Svi se mi rađamo sa tim  malim, čarobnim mišićem, od krvi i mesa, ovijenim žilama, i čudesno stvorenim, da nas još čudesnije održi živima..

Ali srce nije samo krvožilje i meso..

Ono je spremište, skladište svih sretnih i nesretnih trenutaka.

Ono zna biti riznica koja skriva najveće blago duše, ali i najdublje skrivene boli, koje ponekad budu tolike, da se srce jednostavno raspukne, ne samo metaforički, nego i bukvalno.

Srce vadimo iz grudi, i nebrojeno puta ga dragim osobama pružamo na dlanu.

A one ga često samo površno pogledaju, ne poželjevši ga čak ni prisloniti uhu, i poslušati njegove otkucaje, koji govore ponekad više od svake riječi. poput školjke izvađene iz najdublje dubine oceana, koja priča priču svoga postanka.

Ali i to ne bude dovoljno..

To srce, koje govori o tajnama duše, zna čak ostati na zemlji, jer ne bude odmah vraćeno u grudi. Netko ga gazi nemilice, a netko ga podigne iz prašine, i prvo poljupcima oživi mrtvo tkivo, koje se beznadno našlo na granici života i smrti.

Tada srce, umjesto da zaživi novim, punim životom, postaje srce koje se nauči braniti, čak i bosti one, koji mu žele prići, bez namjere da mu naude.

Srce postaje izopćenik, zgrčeno u strahu od ruke, koja ga je povrijedila, ili noge koja ga je zgazila, ne otvara se više, i ne prepoznaje više, tko mu želi zacjeljivati rane i svakodnevno milovati njegove ožiljke..

Ali srce zna biti i vazda otvoreno, davati se beskrajno, bez obzira, koliko ga ranjavali.

Takve srconoše često proglašavaju izgubljenim slučajevima, vječnim idealistima, koji nikad neće doći k pameti.

Ali kakve veze pamet ima sa srcem?

Srce slijedi svoj put, pamet svoj..

Srce ne sluša pamet, jer pamet ga dovodi upravo do onog klaustrofobičnog zatvaranja u vlastiti tunel bez izlaza.

Treba boli odbolovati, i krenuti zlatnim, popločanim putem nade, koja nikad neće prestati.

Ako postoje rane, pustiti da ih vrijeme zaliječi, pa otvoriti vrata tolikim ranjenicima, koji čekaju mrvu nježnosti i obzira.

Pameti zbogom, kad srce poželi zavladati.

Njega uvijek pokreće samo ljubav, i ljubav ga uvijek transformira u nešto novo i još ljepše, poslije svake zacijeljene rane..

I svaki puta, otkucava neku novu tajnu.. Treba ga uvijek osjetiti, i prinijeti uhu, kada vidimo da je na umoru...