„vještice, ostavljaj sve i dolazi da ti pogledamo srce!“, zove me Florian i odmah prekine, tu-tu-tu, prije nego sam stigla išta izustiti....

"hexe"(vještica), tako mi tepa otkad sam prije 16 godina rekla da mislim kako mu je dosta onkologije i da iz njega viri odličan kardiolog, da je to to. i amen. „jer tako vidim u mojoj kristalnoj kugli“.... tako i bilo.... nekoliko godina kasnije, vratio se kao novi šef kardiologije.
jednom.... dva puna sata me gnjavio da mu objasnim kako i kada čitam iz te kugle i da li mu je mogu pokazati, gdje je....
„tu gore, iznad naših glava.... vidiš li je?!“, trudila sam se da ostanem poker-face....
Florian je prihvaćao igru: „tako dakle.... sad vidim, vidim....“
„a ne, više nije tamo gdje je ti vidiš, evo ti je iza ramena, ček, samo tren....“, govorila sam „uzimajući“ veliku prozirnu čarobnu kuglu na moj dlan i „donoseći“ je pred njega.... „evo, vidiš.... pitaj što želiš, ovdje sve piše.... tu su ti slike, kao na filmu“.... pitao je, a ja sam odgovarala, ili obrnuto, pa bismo onda istovremeno prasnuli u smijeh....
danas smo se sjetili toga, i opet cirkus....

dok ležim u tami, onako gola do struka, naravno zbog ultrazvuka, drugačije ne ide, Florian otvara novu plastičnu bocu s gelom za pregled.... uozbiljio se pa kaže: „aha.... imam te, došlo je mojih 5 minuta ili 15... a možda i produžim na sat, dva.... koliko god bude trebalo.... danas si moja, imam puunoooo vremena za tebe baby.... sve sam druge termine otkazao... sad ćeš mi platiti za onu zezanciju s kuglom.... ustvari, ti si me nagovorila na ovo.... želiš li sada vidjeti kakvu napravu imam za tebe? a vještice?“....

"ali, ja nemam toliko puno vremena, hahahahaha...."
moj smijeh je toliko glasan da je tamnoputa sestrica dotrčala iz susjedne prostorije: „što je smiješno, što je smiješno? recite mi da se i ja smijem s vama“.... crnkinja, a crna da crnja ne može biti, a još u mraku, pa bijeli zubi zabijelili i velike njene oči zablistale, kad je okrenula glavu prema svjetlu ekrana.... njena pojava me još dodatno uveseljava....

„ništa Jenny, ako bude nešto za tebe, zvat ćemo te i molim te da mi ne ulijećeš tako dok radim“, poluozbiljno će Florian.... otprati je do vrata i zaključa, te se ponovo obrati meni: „a ti, manje smijanja.... inače teško da ću te danas moći usrećiti.... smanji treskanje! sad budi mirna samo par minuta i odmah sam gotov.... e, tako.... kako inače da doprem u tvoju nutrinu.... kako da ti oslušnem srce?....“

usput se sjetio da bi mi mogao pogledati i ostale organe i konstatirao da je sve ostalo kao iz udžbenika interne medicine, pa upitao da li sam napisala oporuku, ako nisam što čekam jer ću ipak umrijeti.... ali ne danas....

na kraju mi reče: „a sada.... ja sam tebi pogledao što je trebalo, a ti meni pogledaj u kuglu, da čujem.... kakve su slike.... imamo li šanse da ručamo zajedno?“
„slika je da si blesav i da ti vire dlakava prsa.... i brzo zakopčaj tu košulju, ako hoćeš sa mnom na ručak!.... ili želiš da sada ja tebe pregledam?“....

Florian je naravno odgovorio da želi i počeo glumiti otkopčavanje umjesto zakopčavanja, a ja sam rekla: „sram te bilo, ti si tu liječnik, a ja pacijent.... i ponašaj se, znaš....“
"ne, ne, nisi ti pacijent, ti si hexe sa velikim srcem"

na ručku imamo društvo koje se bavi jako ozbiljnim temama, kao na primjer: miokard, perikarditis, prehodane influence, dramatične posljedice i tako to.... ništa veselo.
a nas dvoje o kugli, transparentnim slikama i logici iluzije.... pa nikome nije jasno o čemu mi to.... neki se ipak smiju.... kao, ukapirali su.... ili zato što misle da smo prolupali.... a i jesmo, iako se nitko ne usudi da nam to i kaže.... jasno je ocrtano u kugli koju oni ne vide.... samo osjete nešto.... nešto što lebdi.... radost života. ne samo tu. posvuda.... samo malo bolje pogledaj.