Ime mi je Emil ali cijelog života zvali su me debil. Dugo sam se pitao zašto me tako zovu, sebe nikad nisam vidio drukčije od ostalih pa sam pitao mamu. Ona bi me samo zagrlila, poravnala mi kosu, poljubila me u čelu i teško uzdahnuvši rekla bi mi, ja te volim a to je dovoljno.

I bilo je. Sretan sam odlazio u školu premda me učiteljica nije baš voljela. Govorila je, Emile tebi nije mjesto tu nego u specijalnoj školi. Ne mogu s tobom posebno raditi a ne stižeš program. Sami problemi s tobom.

A ja probleme uopće nisam imao. Istina je da nisam dobro učio i da nisam mogao pamtiti ali sam zato bio dobar i svi su se sa mnom smijali. A ja sam bio sretan ako su i drugi bili sretni.

I nije mi bilo baš jasno, zašto bi morao u specijalnu školu ako nisam bio specijalan nego običan, zapravo bio sam najobičniji. I Tonko je npr. isto prolazio s dva kao i ja, ali tukao se i psovao, što ja nikada nisam radio, pa nije trebao u specijalnu. Zapravo ja mislim da bi odlikaši trebali u specijalnu školu jer oni su nekako drukčiji, ističu se s pameću i nadmeću se s njom. Ruke su im uvijek u zraku za razliku od mojih koje su uvijek bile pod klupom pokušavajući zbrojiti dva i dva. Učiteljica bi rekla, Emile glavom se misli a ne rukama. Kako?,mislio sam, kad se zbraja rukama, prsti su na rukama  a ne u glavi.

Kad bi me htjela utješiti zbog one riječi koja se stalno provlačila, znate već koje (debil), moja mama bi znala reći, neka ti se rugaju, pusti ih, zato ti imaš izoštren sluh, ti možeš čuti ono što drugi ne mogu.

Jako sam se čudio u početku jer nisam razumio da svi ljudi ne čuju jednako. A počelo je tako da sam ja mogao čuti nečije korake pa čak i mačje, a da mačku uopće ne bi još ni vidio. Mogao sam čuti kako leptir maše s krilima pa bih se od sreće nasmijao naglas, ali čak i s tim izoštrenim sluhom ja sam opet imao problema jer bi mi opet svi rekli, vidi debila, smije se bez veze. Onda sam tek shvatio da drugi ne čuju isto što i ja. Tako mi se dogodilo i s učiteljicom, ista stvar.

Jednom je u razred upao mlad i nov učitelj iz tjelesnog, prof Nikola. Na njemu uska majica a ispod sve same mišićave pločice, taman da ću ga upitati kako se dolazi do takvog nabildanog tijela kad sam čuo kako je učiteljici poskočilo srce. Okrenuo sam glavu prema njoj jer sam mislio da će joj srce iskočiti nasred razreda pa sam joj rekao.

-Učiteljice, što vam je sa srcem, tuče ko ludo.

Nato je ona pocrvenila ko jabuka i rekla da takav bezobrazluk i provokaciju neće trpjeti i potjerala me kući.

A bližio se Božić i razred je pripremao priredbu za roditelje. Bilo je tu recitacija, pjesama, igrokaza, zapravo bilo je svačega. Znam da nisam baš pametan kao ostali ali čak je i Tonko dobio ulogu u igrokazu. I ja sam htio svoju mamu razveseliti s nečim pa sam pitao učiteljicu hoću li i ja nešto dobiti za nastup, a ona je rekla, hoćeš, strpi se malo.

Odmah sam znao da laže jer čak i kad čovjek laže, srce počne čudno kucati, valjda u ritmu laži. Šutio sam. Nisam bio siguran da li mi se osvećuje zbog onog ispada sa prof. Nikolom ili je stvarno mislila da ništa ne mogu. A meni je samo bilo žao moje mame. Doći će i gledati u tuđu djecu a mene neće biti nigdje.

Tako je i bilo. Mama je sjedila u zadnjoj klupi a ja nisam sudjelovao u ničemu. Samo sam sjedio u klupi i od silnih pjesama i recitacija nisam čuo ništa osim onog što drugi nisu čuli a to je…..galopirajuće srce moje mame……i suze koje su bubnjale u njoj u poput vodopada…..a onda……….. počeo je padati snijeg. Nisam ga vidio ali sam ga čuo. Čuo sam ga poput šapata leptirovih krila. Imati ćemo Bijeli Božić.