SPASITELJEVA ŠALA
Divnomu Strancu dođe jednom mladić, očajan i zažarenih misli.
“Učitelju, umrijet ću, ako se ne oženim onom djevojkom. Njezini joj roditelji brane da se uda za mene. A ja ju volim kao očinji vid. Umrijet ću, učitelju, ako se ne oženim njom”.
“Nećeš zbog toga umrijeti. Nego ćeš umrijeti ako se oženiš njom”.
“Kako, učitelju? Zar zbilja”?!
“Kažem ti”.
“Ne šališ se, učitelju”?
“Ne šalim se, oj vreli mladoženjo. A sad ti Meni kaži: želiš li se još uvijek njom oženiti”?
Mladić je šutio, blijedio. Potom izgrca:
“Samo mi još jednom reci je li to istina? Hoću li zaista umrijeti ako se oženim njom”?
“Koliko ti puta to trebam reći”?!
Mladić skupi na hrpu već pomalo utrnule žeravice misli, i shvati da i nije previše očajan što se neće oženiti voljenom. Da nimalo nije očajan. Odahne. Zahvali Divnomu i krene kući, sve govoreći sebi u njedra:
“Znao sam da nešto nije u redu s njom. Samo nisam htio vidjeti. Eto, učitelj mi je otvorio oči”.
Anđeli se sjatiše oko Divnoga, šuštavo se bjelasajući, smijući se.
“Spasio si ju, Divni. Jer ona je ta koja bi umrla kad bi se udala za nj...”
“K tomu”, nadoda Divni, “ona ne bi odustala od udaje, kad bih joj kazao da će umrijeti... Zato smo morali ovako, pomoću njega”.
Spasiteljeva šala...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (neobjavljeno)