11.  SOL JE SLANA

 

        U vrijeme dok ljudi još nisu bili otkrili more, jedan je čovjek, verući se preko devet ludih brda, izbio na vrh prvoga i ugledao široku pučinu. Zanijemio je od čuda i udivljenja, a ta je nijemost bila jača od krika. Danima je stajao na vrhu brda, gledajući, šuteći, diveći se. Onda je, jednoga jutra, trkimice sišao na morsku obalu.  I tamo je stajao danima, udišući miris, slušajući šum. Onda se približio, sjeo, spustio noge u vodu, zahvatio rukom more, umio se, naposljetku liznuo. Gle, bio je to posve nepoznat okus.

Onda je taj čovjek krenuo obalom da vidi dokle se ona, odnosno, more, prostire. Prije toga je napunio morem glinenu čašu da bi ju ponio u svoje selo iza devet ludih brda. Ostavio je čašu na žalu. Hodao je danima da bi utvrdio kako obala nema kraja, kao ni more.

        “Nitko mi neće vjerovati”, mislio je. “Jedva sâm sebi vjerujem”.

        Onda se taj čovjek vratio do čaše na žalu. No more u čaši bijaše ishlapilo na suncu. Na dnu čaše ostala je bijela hrpica.

        Onda je taj čovjek svečano krstio bijeli ostatak mora: “Neka se zove sol. Sol je duša mora”.

Putem kući, preko devet ludih brda, potepao se o neki korijen i pao. Glinena se čaša razbila, sol se po zemlji rasula.

“Ništa”, mislio je taj čovjek, “Već ću im nekako objasniti što je sol, i što je more”.

Kad je stigao u svoje selo, pozvao je suseljane i stao im pričati o moru. Kako je veliko. Kako je modro. Kako je slano. Kako mu obala nema kraja. Nisu mu vjerovali.

“Želiš li reći da je more veće od našega ribnjaka”? upitaše.

“Veće je bar stotinu, ah, i još stotinu puta”.

“Ha! Ha! Kako to može biti? Ded, dokaži”, podrugnuše se.

“Morate otići preko devet ludih brda, i sami vidjeti”, odgovori taj čovjek. “Nema druge”.

I doda:

“Za raziku od našega ribnjaka, more je slano. Slano je zbog soli. U moru ima soli”.

“Soli? Što je to”? raspitivahu se sumnjičavo.

“Hm. Sol je bijela, baš kao mlijeko”.

“A tako”, kimnuše glave. “To je već bolje – kao mlijeko. Je li tečna kao mlijeko”?

“Ne, sol je kao pijesak”.

“Vrlo dobro. Sad već otprilike znamo kakva je sol. Ima li još nešto što bi se moglo reći o soli”?

“Ima, ono najvažnije. Sol je slana”.

Sve se obrve podigoše, glasovi zamrmoriše što podsmješljivo, što nepovjerljivo.

“Slana”?!

I raziđoše se, govoreći:

“Da je kao mlijeko, u redu, znamo mi što je mlijeko; da je kao pijesak, i to je u redu, jer evo nam u selu pijeska koliko ti drago. Ali da je slana! Postoji slatko, kiselo, gorko, ljuto. Kud sada slano...?! Idi s milim Bogom čovječe! Pričaj to kozama i lisicama”!

 

 

NEKE SE STVARI NE MOGU OPISATI POSREDNO, BEZ VLASTITOGA ISKUSTVA; JEDNA OD NJIH JE SOL. JEDNA OD NJIH JE BOG.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4.(još neobjavljeno)