MAJKA JU JE ČESTO DOHVAĆALA DA BI IZ NJE UZELA PRSTOHVAT DRAGOCJENIH BIJELIH KRISTALIĆA KOJIMA JE SOLILA HRANU. SOL JE BILA PONOSNA I ZADOVOLJNA SAMA SA SOBOM. JEDNOGA JE DANA POMISLILA:

"TKO ZNA ZAŠTO NIKADA NITKO ZA STOLOM NE SPOMINJE MENE. ZAŠTO NITKO NIKAD NE KAŽE: "KAKO DOBRA SOL!"... UVIJEK SVI GOVORE O DOBROM MESU, DOBROJ RIŽI, DOBROJ TJESTENINI"... SOL SE RASTUŽILA. JAKO SE RASTUŽILA...

ULJE I OCAT, DVA NJENA NAJBLIŽA SUSJEDA POKUŠALA SU JE UTJEŠITI: "NIŠTA NE MOŽEŠ UČINITI. NEVIDLJIVA SI. KADA SE JEDNOM OTOPIŠ U HRANI, NITKO TE VIŠE NE VIDI."

JEDNOGA DANA, MAJKA JE UŽURBANO PRIPREMALA RUČAK I ZABORAVILA JE POSOLITI HRANU. UKUĆANI SU STALI NEGODOVATI. "KAKVA JE OVO TJESTENINA, GADI MI SE!" ZAURLAO JE OTAC. "IMA OKUS NI PO ČEMU!" POŽALIO SE SIN I ODGURNUO TANJUR. "NISAM GLADNA." PROMRMLJALA JE KĆERKA...

OPĆE JE NEGODOVANJE IZAZVALO MAJČINU REAKCIJU. "ŠTO SE TO DANAS DEŠAVA. VIŠE VAS JE NEMOGUĆE ZADOVOLJITI. NI HRANA VAM NE VALJA." "OVO ŠTO SI NAM PRIPREMILA NEMA NIKAKVOG OKUSA." POVIKAŠE UKUĆANI UGLAS...

MAJKA SE NAPOKON PRISJETILA: "AH, SOL... ZABORAVILA SAM POSOLITI HRANU." AKO NEDOSTAJE SOL, SVE NEDOSTAJE," PROGOVORILA JE KĆERKA.

I TE KAKO IMA NEVIDLJIVIH STVARI. ONE SU NAJDRAGOCJENIJE. I BOG JE KAO SOL OTOPLJENA U VODI. NEMA GA, NE VIDI SE, ALI DAJE OKUS ŽIVOTU.