Graditelji smo.

Vječni arhitekti.

Bauštelci svoje duše.

Stalno nešto  izmišljamo, uređujemo, nadograđujemo, kat na kat, netko ostaje zadovoljan i bez katova..

Uživa u svojoj skromnoj kolibi, ili se širi bez katova, sve zida na zemlji.

Jer ne podnosi visinu.

Ili se boji budućih potresa životnih, pa  brže može pobjeći van.

Ali svi imaju jednu posebnu sobu, koju, skrivenu od gostiju i svijeta, prave samo za sebe,ili za sebe i duše, posebne duše, kojima jedino dozvoljava pristup u tu sobu.

Sobe za plazenje zaista nisu sobe za nečije poglede.

U njima zapravo i ne postoje stvari, niti boje na zidovima.

Samo beskrajno glatki pod, i veliko zrcalo.

U njima se uči, kako se najbolje uvijati, dovijati, drugima podilaziti, ali najviše gmizati, bez nogu..

Poput terarija.. jedino sa tom razlikom što se tu ne radi o životinji zmiji, koja radi svoje i bježi od ljudi, ne napada ako  se ne uplaši.

Ovdje se radi o životinji, čovjeku, beskičmenjaku, koji, prije nego se obuče u svoju kožu, prvo pogleda u zrcalo,  izvede par svojih aer-običnih pokreta po podu, pa tek onda krene među svijet..

Na žalost, ne prepoznajemo odmah takve ljude.

Zato što satima, danima, godinama u svojim sobama uče, kako se najbolje uvući u nečije gnijezdo srca, pa onda pojesti sve mlade ptiće, koji još nisu propjevali.

Ali nije sve tako crno..

Zapravo, ravnoteža postoji i u takvim gradnjama i izgradnjama.

Nasuprot bezličnim i pustim sobama za plazenje, postoje i predivne sobe za maženje..

Prepune su boja, mirisa, svjetlosti, obično nebeski plavim zidovima okružene.

U njima uvijek nekoga čekamo..

Nekoga posebnog.

Nekoga jedinstvenog.

Nekoga izgubljenog u hladnoći svijeta.

Nekoga tko bježi od sebe u sebi.

Nekoga koga volimo potpuno kakav jest, bez obzira na sliku vanjskog sjaja ili sliku koja ne odražava naše snove o tom biću.

Ali to biće je neraskidivi dio nas, koji je lutao eonima, kroz gudure i stijenje, kroz nezamislivo guste džungle vlastitih izbora, koji ljubuju sa svojeglavošću, ohološću, a zapravo...

Sve su to bila oružja samoobrane.

Baš od tih drugih graditelja, bez kičme, koji su stvoreni da razdvajaju duše..

A duše nitko ne može razdvojiti.

Posebno one, koje volimo više nego sebe..

Kad tad, dođu u našu sobu za maženje..

Pa ih grlimo i grijemo, pojimo njihove žedne usne, od silnog hodanja po pustinjama  bešćutnosti, obasipamo poljupcima njihove ruke, koje smo toliko čekali da se isprepletu sa našima...

U našim sobama za maženje, uvijek je na stolu cijelo naše srce..

Koje se daje i predaje, bez zadrške i straha..

Koje ponudimo umjesto kruha, našem gladnom putniku, duši naše duše, koju smo čekali..

I teško iz te sobe odlazimo ponovo u svijet..

Za razliku od sobe za plazenje, gdje se nestrpljivo čeka da se izađe napolje i prakticira svoje vježbe..

Soba za maženje je nalik na sobu koju je Onaj najljepši Majstor Kreator napravio za nas..

Kada se vratimo Njemu u zagrljaj, ne poželimo nikad otići više od Njega..

No, sa nacrtom njegove sobe u džepu svoje duše, ipak to, na kraju, učinimo...