1. SNJEŽNA KRALJICA I PRINC OD VATRE

 

        Snježnu kraljicu svi su prosili. Ne zato, što su se nadali da će ih ona ogrijati, već zato, što su sanjarili kako će joj oni snijeg i led rastopiti.

        Ali nitko od prosaca nije mogao podnijeti njezinu bijelu samoću.

        Snježna kraljica živjela je u gluhim planinama - gluhim ne zato, što planine ne bi imale sluha, već zato, što tamo nije zalazio ničiji glas. Sopran snježne kraljice rezbario je pećine, dubio gudure, oštrio litice. Vrhunci Alpa, Anda, i Himalaja, bili su njezin zgusnuti smijeh. Bila je gorda i nedostižna; jer je bila samodostatna.

        Jednoga dana stigao je tamo princ od vatre. Stao je na rub ponora, i zagledao se u tišinu. Trenutak, dva. A onda je ona došla. Preko pustih poljana, niz usjeke, kroz maglu i vijavicu, ona je došla.

        Da je uokolo bilo nekoga da svjedoči susret, taj bi se skamenio od iznenađenja: došla je djevojčica, bosa, plašljiva, u haljini od snježnih pahuljica, s kristalnim narukvicama. Princ ju je uzeo u naručje.

        “Došao sam iz utrobe zemlje. Volim tvoju samoću, jer je i moja tvojoj nalik.”

        Dok ju je ljubio, Himalaje su i Ande čučale oko njih, moleći se vulkanima.

 

        Priča tu zastaje, jer bi svaki drugi svršetak bio manji od zastanka.

       

       

       I najsitnije zrno, i najmanji crvić putuju tamo gdje su Njih Dvoje Jedno.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.