Negdje na Istoku, uz obalu jezera živio stari lama. Stanovao u kolibi od trstike, od sve imovine imao je samo prostirku za ležaj i drvenu zdjelu. Bio je vrlo star. Nitko od seljana nije znao kada se rodio, gotovo se uvriježilo shvaćanje da je oduvijek tu. Zvali su ga Učitelj, jer znao je brojne stvari o prirodi, čovjeku, ljudskoj duši, a mnoge seljane je i s uspjehom liječio. Kada je izronio neki problem išlo se Učitelju po savjet. Bio je beskrajno strpljiv, satima je mogao nekoga slušati prije nego bi izrekao svoje mišljenje. Dane je provodio hodajući okolicom, proučavao biljke, let ptica, kretanje oblaka. Nitko se ne sjeća da ga je ikada vidio ljutitog. Večeri bi provodio u dubokoj meditaciji pod zvijezdama. A bio je stari lama i učen, kada bi, iako rijetko, u njihovo selo zalutao kakav stranac, bez problema je s njim razgovarao na jeziku kojeg ostali seljani nisu nikada čuli. Nitko nije znao niti gdje se rodio, niti kada je došao u njihov kraj, ta bio je oduvijek tu.

U selu je živio i jedan živahan dječak, iz siromašne obitelji, ali pun želje za znanjem. Njegov prijatelj po godinama s kojim se u djetinjstvu igrao bio je čista suprotnost. Učiti nije volio, ali se stalno bavio nekim sitnim poslićima i prodajama. Neprestano je pričao kako želi biti bogat, imati veliku kuću, poslugu, nosiljku kojom će ga sluge nositi kamo bude želio i slično. Dječak željan znanja otiđe jednog dana do starog lame i zamoli ga da ga nauči čitati, pisati i svim drugim mudrostima koje posjeduje. Lama ga prihvati i počne ga poučavati. Naučio ga brojne stvari,ali nadasve ga je učio da bude uvijek smiren, zadovoljan s ono malo što ima, jer ionako nam u životu gotovo ništa osim osnovnog ne treba. I upijao dječak, a uskoro već mladić, laminu nauku. Njegov drug iz djetinjstva u međuvremenu stekao već neki kapital, pa u selu otvorio trgovinu i gostionicu. Hvalio se pred selom kako radi dan i noć, što je bila istina, i kako svakim danom ima sve više i više.

Lamin učenik dođe jednog dana Učitelju i reče, pogledaj Učitelju kako je Li-pi bogat, što sve ima. Lama samo uz beskrajno blagi smiješak odgovori –jadan čovjek ! Kroz nekoliko godina Li-pi se već veoma obogatio, sada je imao čitav lanac trgovina i gostiona u pokrajini, a i karavane što su dopremale robu su bile njegove. Lamin učenik je u međuvremenu stekao golemo znanje, proveo je godine i godine po najslavnijim samostanima, ali i dalje nije imao ništa osim pločice za pisanje i plašta kojim je bio zaogrnut. Kada god je uzmogao došao bi u selo Učitelju. Ponekad je , istina ne bez zavisti, znao reći – Učitelju, moj prijatelj iz djetinjstva je sada već neizmjerno bogat, a ja nemam gotovo ništa, ustvari doista ništa. Uz smireni osmjeh Učitelj bi odvratio – jadan čovjek. Prolazile su godine i godine. Stari lama se gotovo i nije promijenio. Bavio se svojim poslom, gledao oblake, ptice u letu, cvjetove na livadi. I njegov učenik je već ostario, donekle se pogrbio pod teretom godina, stekao neizmjerno znanja i spoznaja.

Njegov drug iz djetinjstva je bio svake godine sve bogatiji. I opet učenik dođe Učitelju i reče- pogledaj Li-pija, pa on je sada neizmjerno bogat, posjeduje već čitavu pokrajinu, ima pune vreće zlatnika. Učitelj se samo nasmiješi i reče – jadan čovjek. Pa kako to Učitelju ? Toliko bogat a jadan. Sinko, odvrati mu učitelj, da li ti mirno usneš svake večeri ? Da, Učitelju! Eto vidiš, a on je stalno u strahu da mu poslovi ne pođu po zlu. Neprestano se boji da mu koji lopov ne ukrade vreću zlatnika. A što tebi i meni može ukrasti? Ništa, naše znanje je samo naše i dijelimo ga s drugim ljudima. Osim toga sinko, vidim da ti nije jasno zašto sam svaki puta za tvog prijatelja iz djetinjstva rekao – jadan čovjek. Promisli, on je doista jadan, prošao mu život u sakupljanju imetka, kojeg će uskoro ostaviti, ništa neće ponijeti sobom, kao niti ti i ja kada nam dođe vrijeme. Ali mi imamo Spoznaju i zato ćemo mirno krenuti s ovog svijeta. Sada se i učenik nasmiješio onim čudesno blagim smiješkom i zaključio, doista je moj drug iz djetinjstva - jadan čovjek.