41. SMEĐE I ZELENO

       

        Došlo je jedno takvo vrijeme i mjesto gdje su i kada su ljudi odbacivali sve što se nije dalo vidjeti očima, čuti ušima, dodirnuti rukom. To nevidljivo, nečujno, i nedodirljivo nazivali su varkom i halucinacijom zbunjenih pojedinaca, i štetnom obmanom lakovjernih, pa su strogo kažnjavali svaki govor o takvim stvarima. Tako je to trajalo neko vrijeme, dok se ljudi nisu počeli razbolijevati od čudnih bolesti.

        Evo jedne karakteristične zgode.

        Neki posve neupadljivi žitelj toga mjesta i vremena, jednoga se jutra pogledao u ogledalo, kao što je činio svakoga jutra. Ali ovoga jutra ugledao je nešto novo i neviđeno.

        Iz oka su ga gledale još nečije oči. Malo poizmaknute iz njegovih šarenica, i druge boje, zelene. Njegove su šarenice bile smeđe. Zjenice tih drugih očiju bijahu raširene, kao da gledaju nešto, što one prve oči nisu mogle vidjeti.

        “Što li je sad ovo”? pitao se čovjek, osjećajući da nemir u njemu ćuli uši, kao noćni stražar kad ga prene šušanj. Odmakne se od ogledala, pa se opet vrati. One druge oči i dalje su  gledale iz njegovih u njegove.

        On se sjeti da je još kao dijete u nekomu muzeju neobičnih stvari vidio kip kineskoga mandarina, koji je imao dvostruke šarenice.

        “To je, dakle, to! Mala zabuna prirode”, pomisli. “Ali kako se to meni dogodilo tako iznenada? Ili ja prije nisam primijetio da imam dvojne oči”?

        Zagleda se u svoje oči, i opet osjeti nemir, koji mu je kolutao u dnu kralježnice.

        “Ovo je nešto drugo”, reče. “Ovo nisu podvostručene šarenice. Ovo su uljezi. Jer dok moje oči gledaju ravno, te druge gledaju pod kutom, i drugamo”.

        Uistinu, smeđe su oči, njegove, gledale ravno u ogledalo i natrag, dok su zelene gledale u stranu. Gledale su uprto, zapanjeno, šireći zjenice. Čovjek jauknu, spusti vjeđe, i uzmakne od ogledala.

        Kad je sljedećega jutra sa strahom zirnuo u ogledalo, druge su oči bile tu, čekale su ga. Zelene, zurile su ravno u njega, a tada su skrenule pogledom; i opet im se zjenice raširiše, kao da gledaju neko strašno ili divno čudo.

        Čovjek, što će, uputi se liječniku za dušobolju. Liječnik sasluša njegovu priču, i dade mu neki prašak za smirivanje. Čovjek je popio prašak, vratio se kući, pogledao u ogledalo. Opet su ga oči-uljezi gledale iz njegovih očiju. No sad se više nije plašio. Prašak je učinio svoje.

        Sljedećega dana popio je prašak, i tek onda otišao pred ogledalo.

        “Što ti hoćeš“? razdrečio se na vlasnika zelenih očiju. “Ako misliš da si me uplašio, varaš se”.

        “Uostalom, odakle ti pravo da zaposjedneš moje oči”? nastavljao je.

        Zeleni ga je gledao netremice.

        “Jesi li me čuo”? prodere se čovjek.

        Vjeđe trepnuše, zelene šarenice zaiskriše.

        “Kad bi se barem ispri~ao zbog svih neprilika koje mi nanosiš“,  reče čovjek uvrijeđeno. “Kad bi pokazao bar malo uviđavnosti”.

        Zelene kao da zasuziše. Doista, zelene su oči sasvim malo zasuzile. Smeđe su ostale suhe.

        “Pa dobro”, reče čovjek. “Tko si ti”?

        Zelene se oči svom snagom usvrdlaše u lik pred sobom.

        “Kažeš da si ti ja”?! zinu čovjek.

Sada smeđe oči zasuziše, zjene im se raširiše. Čovjek pokrije oči rukama, pobjegne od kuće, i dugo je lutao ulicama ne znajući kuda sa sobom. Gdje god je u kakvu izlogu vidio ogledalo, odbrzao bi što je hitrije mogao.

        “Više nikada neću stati pred ogledalo”, odlučio je. “Jer ja ne znam tko je taj, koji se ogleda”.

       

        Poslije mnogih godina gutanja praškova i razgovora s liječnicima za dušobolju, čovjek napokon shvati da se radilo o halucinaciji, o podvali razdraženih osjetila i možda još nečega. Uvjeravali su ga da se sada bez bojazni može pogledati u ogledalo, budući mu je jasno da zelenookoga nema.

        “Brine me samo jedna stvar” reče čovjek razumno. “Kako znate da ga nema”?

        “Naprosto tako što ga ne može biti”, glasio je dogovor.

        “Brine me samo jedna stvar”, reče razumno čovjek. “Je li to netko i njemu priopćio”?

 

        Kao što se vidi, liječili su pogrešno. Liječili su posljedicu, a ne uzrok. Pravi je bolesnik bilo društvo toga mjesta-i-vremena. Čovjek je bio samo halucinacija.

 

 

        Odbijeno zdravlje vraća se kao bolest.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)