SMAK VATROM

 

        Išao jedan oganj svijetom, gorostasan, goropadan, strašan. Sve je spaljivao do pepela. Ni kamen da ostane nespaljen. Ni rijeka. Jer takvo je bilo vrijeme da se najveća moć dala vatri.

        Oganj je svijetom tražio, proždrljivo tražio, ima li još gdje kakva nespaljena stvar, i ako ima, u kojoj se podzemnoj pećini krije. A zemlja bila pusto zgarište, tek tu i tamo poneki se dim izvijao iz spaljevine.

        “Hoj! Hoj”! urlikao je požar, divlje vitlajući žar-kosama. Udarao se u prsa golemim ručetinama; iz usta su mu sukljala jata praskova.

“Ima li još ičega što nisam pretvorio u pepeo”?

        Mahao je krilima, gromadno plesao, strašni car bjesomar, na vjetru mu se vijorila kabanica od iskara. Drveće je padalo u vatru kao žrtveno klasje, planinske se litice topile i slijevale se u dubinu, svlačeći brdo za brdom. Ognjeni je rikao pobjedonosnu pjesmu nad svijetom, koji mu je ležao do nogu, izdišući dimovima.

        Onda je ugledao jednu slamku, koja je spokojno počivala na bivšemu panju. Uvrijedio se, začudio, malone zbunio. Izduhnuo put slamke svoj grozni, praskavi dah.

        “Bježi, gubi se”! zagrokće. “Ležiš tamo kao da mene nema”!

        “Pa i nema te”, mirno je rekla slamka.

        “Kad te spalim vidjet ćeš koga ima, a koga nema”, zareža car-plamen.

        “Dobro, pokušaj me spaliti”, nehajno će slamka.

        Ognjeni se zmaj gorolomno ustremi na slamku. Duboko u grudima osjećao je da je susreo vlastitu sudbinu. Jurne na nju svom silesijom svojih jezika. Ali se slamke ne dotakne.

Oganj se razmaše, nasrne još jače. I opet se slamka pokaza nespaljivom. Div zastade pred sićušnicom, da bi u jedno skupio sva svoja golem-krila i krakove.

“Pokušaj još jednom”, ljupko će slamka.

“Drznice”! zaurlaše stotine crvenih jezika, i baciše se na slamku. I ne mogoše joj ništa – slamka i opet ostade netaknuta.

Car oganj od toga se neuspjeha tako pokunjio, da je uzmaknuo,  i odjednom se uvukao u sebe; koljena mu zadrhtaše od straha pred nepoznatim. Sjetio se jednoga svog sna, kojim je bilo narečeno da će mu ono najsitnije odrubiti moć. Spustio se na pete, i stao podrhtavati, pucketati. Uskoro nije bio veći od vatrice, kakva zaostaje na ognjištu poslije večere.

“Tko si ti”? produhnula je vatrica tinjajućim glasom.

I nije saznala, ugasila se.

Slamčica se nasmija, pa nestade i ona.

Nasmijala se zato jer je znala da je posrijedi pusta varka: ona, slamčica, bila je samo sjenčica, koju je bacao čuperak dima na ognjenoj kapi. Sunce je u tomu času tako blagonaklono zasjalo da je kovrčica, da je sjenčica, da je tobožnja slamčica, došla glave onomu tko ju je bacao.   

Tako se oduzela moć vatri. Tako je završila ognjena propast svijeta.

 

         

Pojmovnik, redom:

 

Plamen, vatra, požar = plamen, vatra, požar.

Kovrčica-sjenčica-slamčica = nebesnička šala s moćnima.

Plamen, vatra, požar = strast, gnjev, provala podzemne ćudi.

Kovrčica-sjenčica-slamčica = ono što je u nevlasti strasti.

 

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)