14. SLJEPČEV VEZ

 

        Bio jedan sljepac, koji je marljivo vezao na svili i platnu. Najprije su dolazili njegovi susjedi, da bi ga ohrabrili u njegovoj raboti. Oni su mu udijevali konac u iglu. Odnosili su njegovo vezivo na tržnicu, pa bi se tu i tamo nešto prodalo, za pod mačku. A onda, nekim zavojitim putevima, stigne glas u daleka mjesta da u tomu i tomu selu ima sljepac, koji... itd. I stadoše dolaziti iz daleka da se dive njegovu vezu. Vez je, doduše, bio smršen i šare mu nepravilne, ali sama činjenica da potječe od slijepa čovjeka, ljudima se činila dovoljno privlačivom, čak prekrasnom.

        Kupovali su od sljepca sve što bi on izvezao, odnosili u svoja mjesta i gradove, i pokazivali prijateljima na zabavama, kad bi duh intrige već klonuo. Svi bi iznova živnuli, stali se raspitivati kako bi i oni mogli steći takvu rijetkost. Tako je rasla sljepčeva slava. A on se uskoro posvetio i izradi tapiserija.

        Zamalo, i u gradu nije bilo kuće bez sljepčevih karakterističnih brljotina. Na fakultetima lijepih umjetnosti otvorio se poseban odjel za proučavanje njegovih vezova i, uopće, njegova intuitivnog baratanja iglicom. 

        Povjesnici umjetnosti objašnjavali su vezu između sljepčevih poteza iglom, i njegova unutarnjeg osjećaja za sklad i ritam boja. Oni liričniji, govorili su o vidovitosti, kojoj ne treba svakodnevno oko - to jest, o nadahnuću, koje se oslobodilo uobičajenih izraza, i uspostavilo vlastiti, još neviđeni izraz.

        “Šteta što ne možete vidjeti svoja djela”, kazala mu je jedna bogata dama, kupac mnogih njegovih djela, i utemeljitelj njegova muzeja.

        “Gospođo, ja ih gledam prstima”, odgovarao bi sljepac, izazivajući sladostrašće širokoga općinstva.

Svaka se njegova riječ pobožno prepisivala i tumačila. Neki se latiše pisanja doktorskih teza o... Postao je kralj javnosti, netko tko je Uzor i Dokaz da se sve može... ukratko, srećonosni Otac društva, koje ga je takvoga zaslužilo. 

        Ali jednoga dana sljepcu je sve dosadilo. Pobacao je iglice i platna, svile i škare.

        “Ja nemam pojma o vezenju! Ne znam što je tapiserijska slika! Ne znam što je boja! Ne znam što je svjetlost! Ne znam što je umjetnost! Ljudi, ne varajte se, to sam ja, sljepac od rođenja”!

        Tako je vikao.

        Ljudi su, zgranuti, slušali. A onda počeše začepljivati uši. Počeše voljno, s trudom i zalaganjem, ne slušati njegovu ispovijed, ne znati njegov krik. Na kraju, jedne su ga noći znalački ućutkali.

        Toliko rasplakanoga svijeta nije bilo ni na čijemu pogrebu.

 

       

        U svijetu iluzija sve je i moguće i nemoguće.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)