Sav u bijelom, zlaćane kose i krila, anđeo se spusti na njen jastuk.

"Postani dobra vila ljubavi, sada si spremna za posjetu dječaka očiju boje sna." začu nježni šapat

"U koje vrijeme ću se vratiti?"

"Na početak sna o ljubavi"

"Već sam jednom bila tamo." usprotivi se

"Tada još nisi bila cjelina. Bila si razlomljena u djelove koji su samo težili skladu. Danas si spremna za Ljubav." 

U tom trenu ona više nisam bila ona, postade bijela golubica koja je poletjela ka jugu. Boginja mjeseca joj je osvijetljavala put, a oči neba su joj bile putokaz.

Kada je Danica najavljivala zoru golubica se spusti u sobu dječaka.

On se smješio u snu i golubica dobi oblik njegova sna. Na stolu su ležali razbacani papiri. Nacrtani mali anđeli su se smješili kao i dječak.

"Koliko još stoljeća moram lutati snovima odabranih?" pomisli mlada žena stojeći pored dječakovog uzglavlja.

"Koliko ću ih još oplakivati dok jednom uistinu ne pređem iz sna u javu i dobijem svoje vječno mjesto u srcu jednoga mladića?"

"Strpi se još malo, dječak mora izrasti u mladića." šapnu joj glas univerzuma

Mlada žena pogleda usnulog dječaka i prozirna kao svila uđe u njegov san.

Na hridi pored mora zasja jutrenje. Dječak pruži ruku i golubica prozirna i bez težine sleti na njegov dlan. To je bio dodir istinskog buđenja. Dječak izraste u mladića, a golubica u ženu duge plave kose očiju boje meda.

Mladić očiju boje sna zagrli djevojku i oni pozdraviše izlazak sunca.

"Čekam te već stoljećima" reče mu ona tiho

"Morao sam položiti ispit zrelosti, završiti studij, odživiti tuge rastanaka da bih stvarno spoznao tko si ti."

"Dugo te nije bilo na ovoj hridi." reče djevojka gledajući svoj san u njegovim očima.

"Bio sam daleko od mora, ali srcem uvijek tu."

"Zbog toga sam te i čekala."

Iznad vrha planine se podignu oblak. Vjetar donese miris kiše.

"Danas će biti oluja."

"Moramo se skloniti, ovdje bi moglo biti opasno."

Vjetar uzburka i nebo i more. Grmljavina i bljesak munje se sjediniše u simfoniju neke davne priče.

"To se sprema veliki potop" mladić zagrli djevojku čvršće.

Suze neba dotaknuše njihova lica i oni tek sada primjetiše da se sunce skrilo.

"Dole u luci čeka na vas brod. Krenite prema pučini i budite strpljivi." začuše glas vjetra.

"Što će se dogoditi?" upita mladić

"Sjeti se priče iz Biblije."

"Ali oni su imali djecu i veliki brod i poveli su životinje sa sobom."

"To je priča koju su izmislili ljudi. Kreni ka luci." glas je bivao sve bliži.

Zagrljeni, djevojka i mladić se počeše spuštati ka moru. Strma hrid se pretvarala u blagu padinu. Njihovi koraci su sličili letu leptira, a oblak koji ih je pratio bio je pun energije koju do tada još nisu osjetili.

"Jesmo li stvarno ovo mi?" mladić je čuo djevojčin glas, osjećao njenu blizinu ali ju više nije vidio

"Znam da sam ja i da si ti, ali neznam što se događa s nama." reče u vjetar očekujući odgovor neba.

Tonovi koji su na početku bili poznata grmljavina postadoše nepoznata muzika kojom su njihovi koraci dobivali novi ritam. Dok su ulazili na brod oblak ih je potpuno zagrlio i sakrio horizont na kojem su se smjenjivali dan i noć.

S neba su kapali kristali, neka čudna mješavina muzike i sna. Mladić se sjeti knjige koju je nedavno pročitao.

"Jeli ovo tvar od koje je stvoren svijet?" pomisli glasno

"To je materija tvoga sna." vjetar se udaljavao i oblak s njim.

"Znam da si tu pored mene, ali te nevidim očima kojima sam do danas gledao." reće mladić milujući joj obraze koji su bili nježni kao svila košulje koju mu je sašila majka za diplomski ispit.

"Vidiš me srcem." djevojkin glas je bio blizu i daleko u isto vrijeme

"To je priča o "Malom princu", ali srcem se ne gleda."

"Čime me onda vidiš?"

"Osjećajem."

"Što još vidiš osim mene?"

"Vidim bezbroj kristala koji mjenjaju oblike i postaju životinjice, biljke i lijepi cvjetovi. Vidim polja puna lavande, pšenice i makova, vidim šume i čujem cvrkut ptica."

"Mi smo daleko na pučini. More nas nosi u neki novi san. Okreni se, tamo gdje je bila luka i hrid i planina, tamo su samo oblaci."

"Iza oblaka je ostao anđeo čuvar." tužno će mladić

"Nije, on nas prati na ovom putovanju u nepoznato.Tamo je ostao početak sna. Mi smo ovdje da bi anđeov san postao zbilja."

"Kako smo stigli ovako daleko, što se dogodilo s našim očima" mladić upita djevojku

"Postali smo misao o sreći, postali smo ljubav za kojom mnogi čeznu, energija iz koje je sve nastalo." odgovri mu osjećajući toplinu njegovih dlanova na svojim ramenima.

"Što se događa tamo odakle smo krenuli?"

"Ti to bolje vidiš od mene, ti si sunce na istoku i ljepota zapadnog neba, zbog tebe smo i krenuli na ovaj put."

"Jeli ti žao?"

"Tek kada se vratimo na hrid, kada ponovo zasja sunce, kada se nebo vrati iznad vrha planine, znat ću jesi li ti san koji traje već stoljećima."

"Slušaj pjesmu, ovo nas univerzum poziva na slavlje ljubavi."

"To su ladarice koje dolaze uvijek u Ivanjskoj noći da ljubav pronađe put ka pravim srcima."

"Za mene su to Plejade koje su služile mojim bogovima."

"Ja sam lutao "Planinama" i sanjao legende."

"Ja sam lutala šumama, kupala se na izvoru ljepote i ubijala znatiželjne lovce, pratila Odiseja na njegovim putovanjima."

"Ti si onda Boginja i ne spadaš u ovu priču."

"Ovo je noć našeg sjedinjenja."

"Kako znaš da je noć?" upita je zaljubljeno mladić

"Osjećam ljubav. Vidim vatru iznad koje se sjedinjuju naša srca."

"Ivanjska noć je na početku ljeta, a mi smo bili na hridi u proljeće."

"Četrdeset dana je padala kiša na zemlju s neba." glas djevojke je dolazio s pramca.

Mladić odjednom vidje kako se njena duga kosa u boje zalazećeg sunca. Na horizontu zasja duga. Velika bjela ptica sletje na jarbol.

"Ti si sada stvarnost." šapnu mladić grleći je ponovo."Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."

Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga pokrenu svoje boje i napravi most između broda i neba.

"Ovo je znamen sjedinjenja između nas i vas." šapnu im vjetar

"Dugu stvaljam u oblak da bude zalog za moje postojanje u vama."

"To je svjetlo koje nas poziva u svoj kristalni dvorac, daje nam znak da ponovo izgradimo državu sunca u kojoj će jedini gospodar biti ljubav." šapnu djevojka

"Ljubav je anđeo kojeg sam kao dječak želio nacrtati." mladić se ponovo preobražavao u usnulog dječaka.

"U svakom novom trenutku se krije čudesnost početka, tračak nade koji nas štiti i pomaže nam da izdržimo do sljedećeg trenutka. Trenutak je most ka zamku, most između sna i zbilje." šapnu djevojka više sebi nego dječaku čija slika se, pred njenim unitarnjim očima, gubila.

Anđeo sav u bijelom, zlaćane kose i krila s buketom bijelih pupoljaka u ruci se spusti pored njenog jastuka.

Ljubav je dotaknu mirisom tek otvorenih pupoljaka iz kojih pred njenim unutarnjim očima procvjetaše ruže. I ona shvati da nije  spavala nego samo sanjala ljubav.